Pije tko ima. Onaj tko nema, gleda

Treći dan, petak, 1. veljača 2019.

I druga noć je prošla uz učestalo buđenje. Pored vlastitih zdravstvenih problema: srce, prostata, alergija - zbog koje nisam mogao disati na nos - svako malo netko je 'puštao vodu', pušio, ili tek hrkao kao stari Aran[1].

U sedam sati dežurni policajac je, izvana, upalio svjetlo, a zatim otključao vrata, ušao u ćeliju i prebrojao nas:

- Jedan, dva, tri, četiri, pet. OK, svi prisutni - konstatirao je komandir.

- Šefe, nemamo struju. Molim Vas uključite da možemo skuhati kavu - robijaški autoritativno zamoli ga Zijad.

- Čekaj malo, bit će - reče komandir bez vidljive bahatosti. Tek, rutinski hladno.  

Odmah potom, bez riječi, okrenuo se i napustio prostoriju te je, dakako, zaključao.

Za doručak, sad u osam sati, sukladno pravilu, u ćeliju su nam dostavili svakome po jedan mali maslac i toliko pakovanje meda te četvrt kruha i šalicu čaja.

Po završetku doručka, prikupili smo pribor za jelo i ostatak od hrane na jedan od poslužavnika. Malo kasnije, treći put to jutro, policajac je otvorio vrata kako bi redar preuzeo ono što smo mu priredili. U 9.15, četvrti put, otključana su i otvorena vrata kako bi bolničar podijelio terapiju. Uzeo sam Cardiopirin, a vratio Claritin jer mi je previše sušio nosnice. Kao riba na suhom, disati sam mogao tek na usta.

To što mi je nos bio potpuno začepljen imalo je svoju prozaičnu korist. Mada je Država osigurala dovoljne količine sredstava za dezinfekciju i čišćenje sanitarnog čvora te unatoč činjenici da svaki zatvorenik, po okončanju često vrlo glasnog procesa „velike i/ili male nužde“, pažljivo očisti posljedice svoga „olakšanja“, u sobi se osjećao jak miris fekalija. Niti Borisova velika marljivost i učestalo čišćenje, koju sam rado nagrađivao nekim sitnicama, nije pomogla da smrad potpuno nestane, jer je Zijad energičnije ponavljao „zatvori prozor“ nego sam ja Halita molio neka ga otvori.

U jedanaest sati cimeri piju kavu i na TV-u gledaju seriju „Ukradeni život“, a ja čitam „Državni udar“ od Vladimira Šeksa i čekam da me netko pozove „na obradu“. Boris nije gledao seriju niti je pio kavu. Sjedio je na svome krevetu i gledao druge dok su, uz kavu, pušili po tko zna koju cigaretu toga dana.

- Pije tko ima. Onaj tko nema, gleda - bešćutnički je Zijad komentirao nemoćan Borisov pogled. 

- Znate li vi da se žilet tupi u vrućoj vodi? Zato se ja brijem u hladnoj - reče Boris, kao da je time želio skrenuti pozornost na nešto drugo te odagnati mješavinu gorčine i tuge jer nije imao novaca za cigarete i kavu.   

- Je l' te 'ko šta pit'o? Šuti dok ljudi gledaju televiziju - ljutito povika Zijad, podsjećajući ga na taj način tko je šef ćelije.

Točno u podne, s još 14 novih zatvorenika, odveden sam na 'Uvodnu konferenciju'. Očito koordinator 'tretmana zatvorenika', izvjesni gospodin  Rončević, upoznao nas je s osnovnim pravima i obvezama u Zatvoru Remetinec dok smo na Odjelu dijagnostike. Najviše pitanja odnosilo se na posjete i telefoniranje. Ako ste s najužom obitelji željeli telefonirati, ukupno deset minuta tjedno, trebali ste dostaviti njihove rodne listove.

Poslijepodne u pet, izvedeni smo na šetnju. Nas tridesetak. Želio sam saznati koliko metara, otprilike, prehodamo tijekom jednosatne brze šetnje u krug po betonskoj stazi dugoj, vanjskim rubom, oko devedeset koraka. Pritom, imao sam mali problem: kako brojati korake i pričati s Halitom? Ruke sam stavio iza leđa te, nakon svakog kruga, otvarao po jedan prst. Kad sam otvorio sve prste jedne ruke, izvadio bih džepni blok i u njemu povukao crtu. Brojao bih krugove kao moja nepismena susjeda frakliće[2] šezdesetih godina 20. stoljeća, kad je u svojoj maloj kući u Vrbanji, prolaznicima i mještanima na crno prodavala rakiju. Jedan krug, jedan prst, pet prstiju jedna crta. Vrativši se nakon jednog sata brzog hodanja potpuno mokar u ćeliju, izbrojao sam jedanaest crta. Pomnoživši ih s pet prstiju dobio sam 55 krugova. Budući da sam za jedan krug morao napraviti devedeset koraka, zaključih kako sam za jedan sat neprekidnog brzog hoda napravio 4.950 koraka. Nije ni loše za starca od 67 godina, teškog 108 kilograma, koji je zadnjih dvanaest godina za računalom provodio dvanaest sati dnevno. Zaključio sam slavodobitno. Kako sam, umjesto tuša, na raspolaganju imao tek lavabo i lavor, primijenio sam znanja o održavanju higijene tijela stečena za vrijeme rane mladosti i rata.

Tijekom podjele večere, upitao sam policajca: bi li podsjetio ekonoma, onog zatvorenika, da mi je obećao dati još jednu plahtu.

- Do ponedjeljka ništa - reče mi „komandir“ mirno kao da sam ga upitao koliko je sati. Vjerojatno misleći kako mu, po godinama, mogu biti otac, odlučio je dopuniti se informacijom da je pred nama vikend, a „službe vikendom ne rade“.

Za večeru rižoto s mlijekom. Sutlija. Izgleda kašasto i nejestivo. Izgleda, jer sam umjesto službene večere jeo tunu iz konzerve kupljenu u zatvorskoj kantini.

Nakon večere, ne trepćući, svi su gledali „Umri muški 5“.

 

[1] Motor, agregat
[2] Čokanjčić. Majušna bočica za rakiju.