Elitni kriminalac

Peti dan, nedjelja, 3. veljača 2019.

Prvi put čuo sam golubove kako vani guču u 6.10 jer me Zenga probudio 'puštanjem vode', a potom držao budnim kađenjem iz cigarete kao da suši meso u svojoj pušnici. Nakon što sam opet zadrijemao, nisam čuo otvaranje vrata i brojanje zatvorenika.

- Upravo si zaradio 'stegovni' - kroz zube me upozori Zijad.

- A što je to 'stegovni' i zbog čega sam ga zaradio? - upitah zbunjen.

- Nisi ustao prije ulaska komandira u ćeliju i nisi stajao tijekom prebrojavanja zatvorenika - objasni mi Zijad pravilo ponašanja.

- Mislim da je sve OK. Komandir je stao pored tvog kreveta, utvrdio da spavaš i otišao - relativizirao je Zijadovu zlogukost Boris, šmajhlajući se jer sam mu dopustio da koristi moju kavu i pomalo ga štitio od Zijadove agresivnosti.

Od tada, vodio sam računa o čuvanju digniteta pravosudne policije. Naime, trudio sam se nikoga ne iritirati svojim neznanjem, jer bi ono, to moje ne znanje, moglo biti protumačeno namjerom.    

Poslije doručka, uslijedila je remetinečka svakodnevica - dokonost, iz koje bilježim jedan od bisera.

- Mome cimeru Đuri iz zatvora u Sremskoj Mitrovici, neki tridesetogodišnji šminker i hvalisavi lopov iz susjedne ćelije ukrao je vrijedan upaljač. Kad smo saznali da mu za vikend stiže supruga u gradski Hotel, odlučili smo ga tako zajebati da to pamti dok je živ. Sat vremena prije njegova izlaska u grad, pozvali smo ga na kavu, a u šalicu mu stavili dva normabela. Kad se vratio navečer, pitamo mi njega: „I kako je bilo? Da čujemo detalje, tko je više uživao ti ili žena?“. „Ni ja ni ona“, ljutito je odgovorio Lopov i ispričao nam kako mu ništa nije jasno. Po dolasku u Hotel, kaže, bio je toliko umoran da ne zna kad je zasp'o, ali da je cijelo vrijeme ženine posjete - prespavao. Jedva ga je probudila kako bi se vratio u Zatvor - ispričao nam je Halit jednu od svojih zatvorskih dogodovština.

 

 

Sedmi dan, utorak, 5. veljače 2019.

Tijekom prijepodneva čekam suprugu Katu i najstarijeg sina Domagoja koji trebaju doći u posjetu.

- Čuvaj se pokretnih kamera - upozorava me Halit.

- Što su pokretne kamere i zbog čega ih se trebam čuvati - pitam.

- Kad imaš posjetu, ideš u šetnju ili u samoj ćeliji, stalno si pod nadzorom policije, ili njihovih doušnika. To su pokretne kamere. Gori su od onih fiksiranih - smijuljeći se šeretski, pojašnjava mi svoje upozorenje dobronamjerni Albanac.

Oko 15 sati pozvao me policajac da preuzmem paket u kojem mi je Kata, u četvrtak, dostavnom službom, poslala pidžamu i posteljinu, a sve je u Remetinec stiglo u petak. Međutim, u Remetinec pakete dostavlja isključivo zatvorska služba. Zbog toga, dostavna služba je pošiljku ostavila u zagrebačkoj Pošti zbog čega sam posteljinu dobio tek u utorak. Nakon što sam potpisao prijem paketa, policajac me upita:

- Budući da je oslobođeno jedno nepušačko mjesto, želite li se premjestiti u malu sobu?

- A što je 'mala soba'? - upitah čovjeka.

- Dođite, pokazat ću Vam - reče policajac i otvori ćeliju broj 78 koja se nalazila uz sobu šefa smjene. Bila je nešto šira od dva metra i duga oko četiri. Dakle, 'samica' u kojoj se, na njezinu početku, s desne strane, nalazio sanitarni čvor, od ostatka prostora vizualno odvojen plastičnom zavjesom. Iza sanitarnog čvora stajala su dva uska metalna ormara i u nastavku krevet na kat koji se protezao do kraja sobe i poprečnog zida na kojem se nalazio dvokrilni aluminijski prozor. Preko puta kreveta stajao je kvadratni stolić od  60-ak centimetara, uz njega dvije stolice, a na njemu mali televizor. Mada je tri puta manja od sobe u kojoj sam boravio, bila je to čista i prozračna prostorija u kojoj je, uz krevet, stajao zatvorenik tridesetih godina.

- Hoćete li me primiti u sobu? - pitam mladića.

- Nemam ništa protiv - reče čovjek kroz smiješak kojeg nisam znao definirati. Mada, s velikom vjerojatnošću mogao bih tvrditi kako u pitanju nije bio ni cinizam niti sarkazam.

- Ne odlučuje o tome On, nego ja - reče potom policajac.

- Da, odlučujete Vi, ali ja ću u ovoj sobici stanovati s ovim čovjekom, a ne s Vama, zbog toga držim logičnim, ili barem korisnim čuti njegovo mišljenje - rekoh što sam blaže mogao kako policajac ne bi pomislio da sam drzak.

Uglavnom, nakon sat vremena, preseljen sam iz peterokrevetne pušačke u dvokrevetnu nepušačku sobu. Prvi put, za vrijeme boravka u zatvoru, duboko sam proživio zadovoljstvo tako malim pomakom na bolje. Iako sam uselio u sobu veličine 9,3 metra kvadratna, što odgovara površini Mercedesa E-klase, bio sam zadovoljan jer je bila prozračena i čista, a čovjek s kojim sam je dijelio, uredan i pristojan. Kao što je red, prvo sam se ja predstavio njemu,  a potom on meni.

- Zovem se Milan Stevanović. Iz Požege sam. Imam 34 godine. Pao sam 2012. godine kao pripadnik deseteročlane grupe zvane „Paukova mreža“ koja je, avionima, s Kariba u Europu uvozila kokain. U Remetincu, u ovakvim samicama, proveo sam četiri godine i dva mjeseca, dok mi je trajalo suđenje. Nakon presude, na četiri godine i jedanaest mjeseci, dopustili su mi da pravomoćnost čekam na slobodi. Prije desetak dana vratio sam se iz Kanade kako bih odslužio preostalih devet mjeseci zatvora. Uhitili su nas u Sloveniji. Moju sestričnu i dva prijatelja s autom, u kojem se nalazilo 105 kilograma kokaina, a mene u drugom autu sa deset milijuna eura u kešu. -

Mirno, kao da je govorio o potezima neke od beznačajnijih šahovskih partija, a ne o ponajvećem švercu droge, ikad, u kojoj su sudjelovali Hrvati. Mirnoća kojom je govorio nije bila tek posljedica njegova staloženog duha, nego i samodiscipline kojom je kontrolirao i formu svoga nevelikog, u teretanama lijepo oblikovanog, tijela.

- Pa ti si elitni kriminalac - rekoh spontano i osta mu taj nadimak 'Elitni' sve dok nije izašao iz Kaznionice.

Mada smo dogovorili da ću ja spavati na donjem, a Milan na gornjem ležaju, promijenili smo plan jer, zbog alergijskog začepljenja, nisam mogao disati na nos. S gornjeg ležaja bio sam bliže otvorenom prozoru i na taj način bliže svježem zraku.

Zbog novog rojenja misli i ambijenta u kojem me čekao proces aklimatizacije, ležao sam na krevetu prinuđen slušati glasan razgovor i još glasniji smjeh stražara iz susjedstva. Tada shvatih kako zatvorenik ne smije misliti na prostor u kojem se nalazi: devet kvadrata, čelična vrata bez ručke za otvaranje s unutarnje strane, ponižavajući jutarnji obred prije i poslije 'puštanja vode', rešetke na prozorima, dugi jednolični hodnici s nadzornim prozorčićima na vratima, policajci koji svoj posao često ne obavljaju s entuzijazmom, nego zbog toga što nemaju drugi, nebo kao jedini dio vanjskog svijeta kojeg je moguće vidjeti iz ćelije, golubovi koji se u desetinama skupljaju iznad šetnice, nadlijeću je te na samu zemlju slijeću kako bi pokupili kruh koji im zatvorenici bacaju kroz prozore i na taj način u svoj tmurni život dozivaju tračak slobode. Neki zatvorenici danima kruh ostavljaju na rubu prozora kako bi im golubovi prišli što bliže. Ako si kao normalan ušao u zatvor i takav iz njega želiš izaći - neovisno o tome koliko ćeš u njemu provesti vremena - moraš pronaći način bijega iz zajedničkog prostora i vremena u vlastiti virtualni svijet: knjigom, sportom, poslom, hobijem… Samica je idealno mjesto za trening samokontrole.