Austrougarski nadnarednik

Dvadeset i prvi dan, utorak, 19. veljača 2019.

Budući da sam legao u pola deset kako bih spavao, a ne mogu disati na nos, često sam se budio i vlažio usnu šupljinu. Od pet sati više nisam mogao zaspati. U sedam je upaljeno svjetlo. Kako bi stražar, zatvorski čuvar, pravosudni policajac, šef, komandir, komanda… i kako ih sve ne zovu zatvorenici, ušao u ćeliju, prije otključavanja vrata, s vanjske strane mora podići čeličnu ručku. Svaki put, to podizanje ručke u meni je budilo jezu koja me podsjećala da sam zarobljenik države. 

Prema neslužbenim, ali dosta pouzdanim informacijama do kojih sam došao, nakon jučerašnjeg sastanka, odgovorni za naš 'tretman' danas pišu zaključke s prijedlozima Ministarstvu pravosuđa o svakom zatvoreniku 'obrađenom' za smještaj u neku od kaznionica. Očekujem da me idući tjedan prebace u Požegu, jer nema niti jednog razumnog razloga da tako ne bude. Vjerojatno, mogao bih biti poslan u Lipovicu ili Pulu, mada sam tražio neka me pošalju u Požegu, jer bi meni bilo lakše ići na Sud, a obitelji dolaziti u posjete.

Slobodan Đurović, navodni organizator ubojstva Nike Franjića i Ive Pukanića, već 13 godina, svako jutro u isto vrijeme, šeta sam i čeka svoj premještaj u Srbiju.

Tijekom 'obrade', razgovarao sam s više službenih osoba Zatvora. Šef, odnosno koordinator 'tretmana', Rončević, ostat će mi u sjećanju kao primjer hladnog službenika koji svjedoči paradigmatičnu razliku među ljudima. Prema svim zatvorenicima, ponašao se kao austrougarski nadnarednik tijekom prijema polupismenih regruta iz bosanske ili ukrajinske vukojebine. Svakom riječju ili gestom, demonstrirao je indolentnost prema svojim 'predmetima obrade'. Na upit: što će raditi nakon što odsluži zatvorsku kaznu, Elitni mu je kazao:

- Prije zatvora, radio sam toliko puno da po izlasku neću morati raditi ništa. Ja sam skroman čovjek. Ne treba mi Jumbo Jet. Bit ću uzoran građanin - u mirovini. 

Razmišljam, možda ne bi bilo loše da službenici i namještenici, praktično, pravosudni sustav prođu od početka do kraja. I to doslovno. Da, na primjer, tužitelj, stražar ili sudac, tijekom obrazovanja, svake godine, kao osumnjičenici, osuđenici i zatvorenici, u zatvorima i kaznionicama provedu po 10-ak dana. Mada ne svima, većem broju to bi sigurno pomoglo da shvate koliko odgovornim poslom se bave.

Iako ne znam koliko je pametno u ovom kontekstu baš njega citirati, ipak ću to učiniti. Navodno je Vladimir Iljič Lenjin negdje zapisao: „Koliko država uhiti svojih građana, toliko amputira samu sebe.“. Zbog toga, tužitelje, policajce i suce tretiram kao kirurge, a psihologe i slične službe kao liječnike duše, čija je zadaća izliječiti i resocijalizirati 'posrnule' u zajednici, a ne amputirati ih od nje.

Koliko su uspješni svi u sustavu ponajviše govori činjenica da velik broj zatvorenika, po izlasku na slobodu, državu počinje mrziti mada su, prije ulaska u Kaznionicu, prema njoj bili potpuno indiferentni.

Gorana Devića, autora dokumentarnog filma „U ime Republike“, ako je moguće, treba upoznati, zapisao sam u svoju bilježnicu. Naime, u svome uratku on gledatelja upoznaje sa sudbinom 49-godišnjeg Marka Franciškovića, političkog aktivista koji je 2013. godine, „nakon Facebook prijetnji bivšem ministru policije Ranku Ostojiću“, prisilno hospitaliziran na psihijatrijski odjel Zatvorske bolnice u Zagrebu. Devet mjeseci kasnije, junak Devićeva filma pušten je iz „bijelog zatvora“ s novom dijagnozom kojom je pobijena prva. Na taj način, ustvari, utvrdili su kako je Francišković psihički zdrava osoba te da su, posljedično toj činjenici, sve prisilne radnje provedene nad njim „u ime Republike“, bile protuzakonite.

 

'Verbalizira ogorčenost presudom i pravosuđem'

Trinaesti dan, ponedjeljak, 11. veljače 2019.

Konačno je započeo proces utvrđivanja mog psihološkog profila, dakle dijagnosticiranja s ciljem upućivanja u jednu od kaznionica na najadekvatnije radno mjesto. Kasnije, pronašao sam 'nalaze' socijalnog radnika i psihologinje iz kojih je bilo vidljivo njihovo stručno mišljenje o meni.

Nalaz i prijedlog socijalnog radnika, ustvari, sastoji se od obrade anamnestičkih[1] podataka u kojima, između ostalog, konstatira: „Nalazi se na izdržavanju kazne zatvora od jedne godine … zbog zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju. Na izdržavanje kazne zatvora došao je sam… Predmetno kazneno djelo negira, a kaznu teško prihvaća“.

Za razliku od nalaza socijalnog radnika „Psihologijska obrada, nalaz i mišljenje“ sustavu su puno korisniji za određivanja mog daljnjeg zatvoreničkog statusa. Nakon navođenja osnovnih podataka, psihologinja konstatira kako je sa mnom „uspostavila kontakt“, kako „surađujem“, kako sam „u nastupu izrazito dominantan i autoritaran, do razine bahatosti“ te nastavlja: „Prenaglašava svoje vrline i postignuća, sklon je držanju monologa pri čemu sebe idealizira, ističe svoj društveno-politički angažman, verbalno je fluentan[2] no vrlo rigidnog[3] mišljenja, verbalizira ogorčenost presudom i pravosuđem, slabije moduliranog - hladnijeg afekta. Predmetno kazneno djelo negira. Kaznu je prihvatio kao neizbježnu premda je smatra nepravednom i nezasluženom. Izvještava o urednoj prilagodbi na zatvorske uvjete. Navodi da tijekom boravka u Centru za dijagnostiku ne uzima nikakve psihofarmake…“

Kad sam po izlasku iz zatvora prijateljici Blaženki Gogić, magistrici znanosti kliničke psihologije, pročitao nalaz njezine kolegice, ona se tek nasmijala i kazala:

- Šprance su uobičajene, ali ih treba razumno koristiti. Mada, ti jesi u nastupu izrazito dominantan što, oni koji te ne poznaju dovoljno, tumače kao bahatost. S bližnjima si često autoritaran. Mada malo nategnuto, moglo bi se reći i da si sklon držanju monologa, međutim, poznato je kako sebe ne idealiziraš. Obrnuto, svima je znana tvoja sintagma, kako si tek 'Đurin švajser'. Sintagma koju nikako drukčije nije moguće tumačiti nego kao upozorenje sugovorniku o tvojoj ograničenoj kompetentnosti jer, kako sam često ističeš, 'nemaš fundamentalna znanja niti iz jedne znanosti'. Ipak, ono što kolegica ne zna o tebi, niti može saznati u tako kratkom vremenu, jeste činjenica da najviše radiš u korist vlastite štete.-

Nakon razgovora s Blaženkom, sjetio sam se suborca iz 1991., pukovnika Hrvatske vojske Berislava Jezidžića iz Slavonskog Šamca, koji mi je 2003. godine, za ručkom u slavonskobrodskom restoranu Uno, u jednom trenutku kazao kako sam 'bahat'. Mislio sam da se šali, jer smo toliko toga zajedno prošli da sam ga doživljavao kao prijatelja koji me poznaje. Očito, moje ponašanje nije bilo onakvo kakvim sam ga sam držao.

Izgleda, ona stara šokačka pouka sasvim je ispravna: 'Kad ti jedan kaže da si pijan samo se nasmij i pij dalje. Kad ti to kažu trojica, moraš se ozbiljno zamisliti, ali kad cijela birtija ustvrdi kako si pijan - lezi i valjaj se'.

Pravo na 10 minutno telefoniranje tijekom jednog tjedna najdragocjenija je vrijednost koju zatvorenik ima u Remetincu. Zbog toga sam svaki moj razgovor pomno pripremio, a tekao bi otprilike ovako:

- Kako je kući?

- Dobro.

- Kako portal?

- Dobro.

- Jesu svi dobili plaće?

- Jesu.

- Plaćate li račune redovito?

- Plaćamo.

- Kako Paša[4]?

- Dobro.

- Je l' stigla pošta iz Ustavnog suda?

- Nije.

- Kako Trpimir[5] na faksu?

- Dobro

- Pozdravi Ljubicu i zahvali joj na pažnji!

- Hoću.

- Kad dolazite u posjetu?

- U nedjelju.

- Dobro, zdravo.

- Bog.

Inače, sa 'zdravo' pozdravljam tek najbliže, a sad sam to učinio kako bi znali da se kontroliram. Da sam dobro. Da nisam klonuo duhom. Prema ostalima sam se ponašao oportunistički te ih pozdravljao starozagrebački s 'bok'. Što je daleko od katolibanskog[6] 'Bog'. Naime, pozdrav 'bok' potječe iz vremena kad je Zagreb bio u Austriji, a Agrameri su do njega došli skraćujući njemački pozdrav 'Mein Buecken'[7]. Kao dijete, u socijalizmu, starije sam pozdravljao s 'Hvaljen Isus', odnosno 'zbogom'. Tome nas je učio svećenik kao ministrante, a bila je to elementarna pristojnost koja se njegovala kao pokazatelj kućnog odgoja. Zagovarajući vjersko-nacionalni ekskluzivizam 'Crkva u Hrvata' je, odmah po padu socijalizma, tijekom i neposredno poslije Domovinskog rata, poticala na pozdrav 'Bog', uvjerena kako nitko neće problematizirati bezmalo nevidljivu distinkciju između 'bok' i 'Bog'.

Danas je opet moj red čistiti prostoriju i sanitarni čvor. Dok sam bio u sobi broj 75, umjesto mene, to je činio Boris. Šatro[8], mlađi je. Ali, vjerujem da to nije bio razlog, nego nagrada u obliku kave i cigareta koje sam mu osigurao. Za razliku od Borisa, koji je bio 'sitni lopov', Elitni je bio poštovanja vrijedan kriminalac. Budući da je on poštovao mene, vratio sam mu istom mjerom.

Sukladno naputcima koje sam od Elitnog dobio uoči prvog čišćenja, proces je brzo postao rutina koja nije iziskivala veći napor. Tek, bilo je nužno odraditi ga savjesno. Prvo sam pažljivo pomeo ćeliju. Nakon toga, cijeli sanitarni čvor polio bih vrelom vodom iz kuhala za kavu, a keramičke površine pošpricao Sanitarom. Starijom vlažnom krpom počeo bih ribanje unutrašnje strane WC školjke i tu fazu završio na pločicama. Novijom krpom očistio bih lavabo i ogledalo, a zatim svim površinama dao završni 'glanc'. Na taj način prostoriju smo čistili svaki dan, a prozor jednom tjedno.

Do koje 'suptilnosti' su robijaši doveli svoju konverzaciju bilo je vidljivo kad mi je, nakon prvog završetka čišćenja ćelije, Elitni kazao:

- Idem ti se popišati na posao.

Po povratku na krevet, Milan mi je opisao kako se zatvorenici u Remetincu tuširaju ljeti, kad je u ćeliji temperatura oko, a nerijetko i iznad, 40 Celzijevih stupnjeva.

- Na dnu plastične boce od litru i pol izbušiš rupice, zatim nabiješ grlo boce na slavinu iznad lavaboa i usmjeriš ju prema WC školjki. Budući da je lavabo tik uz školjku, kad pustiš vodu, ona šprica prema tebi dok sjediš na školjki. Voda prska po tebi i pločicama, a potom odlazi u slivnik ispod lavaboa. Na taj način, sebe pereš i održavaš na životu, a 'sanitarni čvor' čistiš kao da je apoteka. -  

Prvi put od kako sam u 'samici', u prostoriju je ušao dežurni policajac kako bi provjerio jesu li giteri[9] na prozoru čitavi. Nakon što je utvrdio kako je sve u redu, 'probijajući' se između nas dvojice na putu k vratima, u šali ili ne, reče nam:

- Nemojte piliti u mojoj smjeni.

Po odlasku policajca, popeo sam se na svoj ležaj i nastavio čitati nevjerojatnu knjigu doktora pravnih znanosti i ustavnog suca, Mate Arlovića: 'Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i preustroj Bosne i Hercegovine' (Novi informator, Zagreb 2017.). Ne ulazeći u motive koji su tog, svojevremeno uglednog pripadnika Socijaldemokratske Partije Hrvatske, nagnale da piše, upravo tad, o toj temi i na tako neznanstven način, tek, impresioniran sam s kojom lakoćom autor donosi karikaturalne zaključke. Kao kad bi netko ustvrdio: Čovjek je potpuno ćelav, što dokazuje izvrsnost njegove frizure. Mašala[10].

 

[1] Anamneza - biografski podaci o ponašanju okrivljenika u društvu (socijalna anamneza)
[2] Koji teče, koji lako govori neki (strani) jezik
[3] Koji se ne pokorava; tvrdoglav b. koji je strog; krut 
[4] Moj pas - zlatni retriver star 14 godina
[5] Najmlađi sin studira petu godinu na FER-u u Zagrebu
[6] Militantni zagovornici katoličkog ekskluzivizma
[7] Moj naklon
[8] Žargon manje društvene skupine, obično mlađe dobi; sleng
[9] Rešetke
[10] Zapis protiv uroka na odjeći male djece