Nisam kriv, ali to nije moj osjećaj nego materijalna činjenica

51. dan, četvrtak, 21. ožujka 2019.

Nakon doručka, u 7.50, u omekšanoj i ‘ispeglanoj’ zatvoreničkoj odori, s fasciklom ispod jedne ruke i malom bocom vode u drugoj, dvojica pristojnih policajaca, službenom Škodom, bez vezanja ruku, odvezli su me u slavonskobrodski Županijski sud na prvo ročište obnovljenog postupka, tijekom kojeg bi trebalo biti utvrđeno jesam li ili nisam, na štetu Slavonije DI, „sebi pribavio nepripadnu materijalnu korist“. Drugim riječima, Sud će utvrditi jesam li bio sitni lopov, koji je potkradao vlastitu tvrtku ili ugledni gospodarstvenik koji je imovinom i poslovnim procesima upravljao „manirom dobrog gospodara“.

U zgradu Županijskog suda ušli smo na zadnja vrata oko 8.30 i sjeli u malu prostoriju, između ostalog, namijenjenu za čuvanje zatvorenika prije njihova uvođenja u sudnicu.

Umjesto moga odvjetnika Čede Prodanovića iz Zagreba koji nije mogao doći jer je bolestan, u sobu je ušao njegov pomoćnik, pristojan momak, četrdesetogodišnji Nikica Leskovar, kako bi me brifirao za ovo ‘pripremno ročište’.

Točno u devet sati pozvani smo u Sudnicu. Na putu do dvorane, pozdravio sam se s novinarima SBplus-a Aleksandrom Primorac, Željkom Gavranović i Dragom Hedlom. Trudio sam se hodati uspravno, gledati ih ravno u oči i dati im do znanja kako nisam slomljen. Koliko je teško kontrolirati osjećaj srama zbog ponižavajućeg položaja u kojem se nalaziš i nagon za krikom zbog nepravde koju vam čini zajednica, zna samo onaj koji je bio u sličnoj situaciji. Zna samo ‘nevin u ludnici’.

Po ulasku u veliku sudnicu - koja je tijekom bivše države i sve do ustrojstva Županijskog suda 2006. godine bila ‘kongresna dvorana’ svih u zgradi smještenih društveno-političkih organizacija Općine Slavonski Brod - za velikim stolom ugledao sam Sudsko vijeće koje su činili: županijska sutkinja Marija Balenović kao predsjednica te Zlata Pongračić i Milan Perković kao članovi vijeća.

Nakon što sam, između policajaca koji su me doveli, sjeo u drugi red kožom obloženih sjedala, nisam mogao oka skloniti s Mile Perkovića, predsjednika Zajednice utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice ‘dr. Franjo Tuđman’ Brodsko-posavske županije. Kako je to moguće, pitao sam se toliko intenzivno da, na trenutak, ništa oko sebe čuo niti vidio nisam. Kako je moguće da šef veterana i sinonim jedne političke stranke sjedi u sudskom vijeću i odlučuje o pravnoj sudbini njegova najvećeg političkog suparnika. Kako je moguće, u zemlji Europske unije, tako otvoreno prezirati trodiobu vlasti. Dokle je sezalo, odnosno, seže, to drsko političko-pravno nasilništvo četvrtstoljetnog gauleitera [1] ovdašnjeg HDZ-a, Zdravka Sočkovića i njegovih vazala[2]: Zlatka Mirkovića predsjednika županijskog suda, Stjepana Haramusteka županijskog državnog odvjetnika, Mije Kršića načelnika Policijske uprave, Slavice Bešlić ‘desne ruke’ u Županiji i drugih poniznika.

Sabravši se od spoznaje kako niti na ponovljenom suđenju kriminalci ne odustaju od namjere da me drže u zarobljeništvu s ciljem onemogućavanja moje borbe za povrat otete mi imovine, potpuno sam ovladao stanjem u kojem sam se nalazio te pažnju usmjerio k sutkinji Balenović koja će voditi proces.

Nakon što je Sutkinja utvrdila tko je sve prisutan, istaknula je kako je suđenje javno te da ga prati više novinara. Zatim, pozvala je zamjenicu županijske državne odvjetnice, Miru Baričević, neka pročita Optužnicu.

Unatoč činjenici da je Vrhovni sud prvostupanjsku presudu preinačio i na način da je dio vratio na ponovno suđenje - jer drži kako nije točno da, bez Skupštine društva, nisam smio donositi poslovne odluke koje sam donosio kao direktor Slavonije DI - Državno odvjetništvo je ostalo u tvrdnji kako „bez odluke nadzornog odbora, odnosno, članova društva“, nisam smio poduzimati radnje koje sam poduzimao.

Uglavnom, trudeći se obraniti čast jedne od pravnih institucija, ovdašnje Državno odvjetništvo štiti optužbu koju su, ustvari, osmislili te njezinu operacionalizaciju tražili i/ili naložili: moj bivši poslovni partner Ivan Rimac i njegov novi partner u nedjelima, Zdravko Sočković.

- Jeste li razumjeli optužbu? Osjećate li se krivim? - upita me Sutkinja.

- Optužnicu sam razumio. Nisam kriv, ali to nije moj osjećaj nego materijalna činjenica - rekoh stojeći.

Kao ni drugi dužnosnici svjesni superiornog statusa u zajednici, niti sutkinja Balenović nije očekivala odgovor koji ne bi glasio: Razumio sam optužbu, ne osjećam se krivim. Zbog toga, pomalo zbunjena, moj stav u zapisnik je izdiktirala na svoj način.

Tijekom jednoipolsatnog ročišta, Sutkinja je četiri puta koristila sintagmu ‘lege artis’[3], vjerojatno, želeći poslati poruku svima u sudnici i onima koje će novinari izvijestiti, kako ima namjeru suditi pošteno. Kao da se to ne podrazumijeva. Vrhunac te ‘blagonaklonosti’ prema optuženom, dakle meni, bio je kad je Sutkinja odlučila moga odvjetnika poučiti kako bi bilo pametno „proces završiti što prije jer, u protivnom, postoji opasnost da neću moći koristiti pogodnosti tijekom izdržavanja tekuće kazne“. Neću moći dobiti uvjetni otpust zbog procesa u tijeku[4].

Zbog toga, od Sutkinje sam zatražio i dobio pravo govoriti.

- Ali ja prijevremeni otpust neću niti tražiti jer, kad bih to učinio, priznao bih krivicu, a krivicu ne priznajem. Priznajem Sud, prihvatio sam kaznu kako bih demonstrirao uvažavanje pravne države, ali ne priznajem krivicu, jer nisam počinio djelo koje bi bilo kažnjivo. -

Hoće li i kakve konzekvence uslijediti zbog mog neuobičajenog ponašanja tijekom suđenja, ostaje vidjeti.

Odmah po izlasku iz sudnice, zamolio sam Nikicu neka s Ankicom i Domagojem istraži kako je to moguće da u sudskom vijeću sjedi notorni političar, zatim, neka zatraže Zaštitu zakonitosti s krajnjim ciljem: poništenje svih presuda u čijem donošenju su sudjelovali političari.

Prije ulaska u zatvorsku Škodu ugledao sam čovjeka s kojim sam se počeo družiti kada je amplituda mog osobnog poslovnog i društveno-političkog statusa bila na najnižoj razini. Ugledao sam ga kako stoji na stazi nedaleko vozila u koje sam trebao ući i gleda u mom pravcu, ne znajući smije li mi prići ili ne.

- Hoćeš me pozdraviti. Priđi slobodno, nisam baš toliko velik kriminalac da mi policajci ne bi dopustili pozdraviti se s tobom. Međutim, tvoje javno ‘slikanje’ sa mnom, danas, nije ti baš najpametnija stvar koju si mogao učiniti. - rekoh.

- Kako si? Treba li ti što? - ozbiljno, respektirajući situaciju u kojoj sam se nalazio, tiho i pomalo uplašen, upita me, od toga časa moj prijatelj, Gvozden Blekić.

Taj njegov strah, sam po sebi, paradigma je političkog stanja u kojem se nalazi hrvatsko društvo. Kao što prvih trideset godina socijalističke Jugoslavije nije bilo pametno javno se družiti s političkim protivnicima ondašnjeg režima, tako to nije pametno činiti niti od nastanka ‘samostalne, slobodne, neovisne, demokratske…’  Hrvatske. Prefiksi režima su se promijenili, ali tehnologija vladanja baš i nije. Maksima koja je vrijedila za vrijeme Jugoslavije: ‘Tko nije s nama, protiv nas je, naš je neprijatelj’, vrijedi u Hrvatskoj danas. Mada, za razliku od Jugoslavije, u kojoj su boljševici svoje političke protivnike likvidirali sve do nestanka te zemlje, u Hrvatskoj kriminalci koriste državu kako bi svoje protivnike tek pacificirali. Ušutkali, sklonili s puta, a po potrebi, i zarobili na određeno vrijeme. Institucionalno i izvaninstitucionalno nasilje nad nepoćudnima, današnja vlast krije na isti način kako  je to činila ondašnja.

Njemački filozof Arthur Schopenhauer, autor djela ‘Svijet kao volja i predodžba’ je napisao: ‘Kad te konj kopitom ritne, ne možeš mu uzvratiti istom mjerom’. A kako se ponijeti kad se na tebe  ritne stado konja, ne kaže ni sam utemeljitelj metafizičkog[5] pesimizma.

Budući da sam ja, primarno, u ratu s korumpiranim dijelom  hrvatske Države, a supsidijarno[6] s Ivanom Rimcem koji tu i takvu Državu stavlja u funkciju svojih zločinačkih poduhvata, tako se i ponašam. Problem vidim u neučinkovitoj Državi koja generira pravno beznađe, a ne u učinkovitim kriminalcima koji opće društveno-političko stanje u zemlji koriste za sebe i svoje. Nisu uspješni kriminalci krivi što je Država neuspješna.

Kako, zasad, od oružja imam samo pero i tipkovnicu, a za saveznike tek manji dio javnosti zainteresirane za opće dobro - što je ekvivalent lovačke puške sačmarice u odnosu na tenkovsku brigadu kojom raspolažu moji neprijatelji - pregrupirao sam svoje snage,  povukao se na rezervni vatreni položaj i čekam vrijeme kad ću imati dovoljno učinkovitih sredstava kako bih mogao recipročno uzvratiti udarac korumpiranom dijelu hrvatske države te, posljedično, ‘Rimcima’. A vrijeme će doći. Sigurno. Čak i Kerempuh zna kako „nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo.“[7].

 

[1]       Onaj koji se ponaša nasilnički, koji misli da ima neograničenu vlast

[2]       Onaj koji ne djeluje samostalno, podčinjena osoba ovisna o čijim uputama ili naredbama, obvezna na poslušnost; podložnik, slugan

[3]       Po pravilima struke, kako je propisano strukom, na propisan, stručan način 

[4]       Zakon o izvršavanju kazne zatvora, (NN 128/99… 98/19) čl. 159a. st.4.

[5]       Nadnaravnost, natprirodnost, svaka opća apstraktna teorija

[6]       Podredan, koji dolazi u drugom redu

[7]       Khevenhiller je najpoznatija pjesma iz zbirke pjesama Miroslava Krleže - Balade Petrice Kerempuha