Tog 15. prosinca 2009. dobili smo lijek, a tako dugo smo ga čekali. Vratili smo se iz agonije, vraćeno nam je dostojanstvo. Hvala Jerku Zovku za sav uloženi napor kako bi narodu, već dugo željnom istine, prenio sve strahote koje su prošli sudionici tih događaja, a hvala i generalu Petru Stipetiću koji se javno ispričao 108. brigadi, 3. A brigadi i meni osobno, za izjavu koju je dao neposredno nakon pada bosanske Posavine. Ovim je činom pokazao i dokazao svu svoju veličinu i kao čovjek i kao ratnik.
Utorak, 15. prosinca 2009. ostat će mi u sjećanju kao dan mog ponovnog rođenja. Naime, toga dana predstavljena je knjiga Jerka Zovka "Kako je pala bosanska Posavina" u izdanju "Posavske Hrvatske" i Grada Slavonskog Broda. Kako sam bio sudionik tih događaja, te ratne 1992. godine i bio na čelu 108. brigade, "koja nije djelovala" na desnoj obali Save, bio sam jako zainteresiram kako će predstavljanje završiti. Na znanje mladim naraštajima našeg grada i okoline, ta knjiga opisuje naš grad, Slavonski Brod, tih ratnih godina 1991.-1992., koji se ispriječio na putu velikosrpskim osvajačima i pokušavao pomoći Hrvatima i Muslimanima u bosanskoj Posavini. Znali smo da pomažući njima pomažemo i sebi. Srpske oružane provokacije pojačavale su se iz dana u dan i dostigle su točku kada smo imali pravo, prema međunarodnim konvencijama, reagirati čak i vojno, u susjednoj, međunarodno priznatoj državi. Ugrožavali su naš teritorij, granatirali naš grad i okolinu, ubijali naše ljude, pa čak i djecu, ubijali naš ponos. Početkom svibnja 1992. godine, nakon pomno pripremljene akcije, naši dragovoljci i snage Posavljaka za nekoliko dana oslobodili su veliki dio bosanske Posavine. I u našem Brodu je utihnula grmljavina granata, nastupio je mir. Brođani su odahnuli. No, tada još nismo znali da nam se priprema agonija. Krajem svibnja su se čule glasine kako će taj prostor pasti po dogovoru, ali će se dogovorom djelomično i vratiti. U to, dakako, nismo vjerovali i nastavili smo borbena djelovanja. Ali, oslobođeni prostor, plaćen krvlju, polako se počeo smanjivati, zahvaljujući raznim igrama "redatelja". Bilo je tada "popularno" - ima sitnog streljiva, ali nema krupnog, pa onda obratno. Kada postrojba treba dobiti zamjenu, zamjene nema.
U tim teškim trenucima, videći nepravdu i tlačenje mojih vojnika, do krajnjih granica izdržljivosti, ponudio sam, početkom srpnja, generalu Stipetiću pismenu ostavku na mjesto zapovjednika brigade i u revoltu rekao da gazi malo i neke druge zapovjednike, Brođane, koji su mu bili potčinjeni. Njegov odgovor je bio: "U sadašnjem trenutku stvaranja države Hrvatske morate se staviti na čelo svoje brigade i nastaviti borbena djelovanja sve do konačne pobjede". Što sam drugo mogao? Jednostavno, nastaviti dalje. Za kratkog oporavka i infuzije primljene kod kuće (jer bolnica je bila pretrpana ranjenicima), često sam pogledavao u pištolj i čak razmišljao o brzom rješenju svih svojih problema. Agonija se nastavila i trajala je do početka listopada 1992. godine.
U tih šest mjeseci rata za bosansku Posavinu, prema pokazateljima našeg Saniteta, dnevno je na tom području ginulo pet ljudi, a trideset i pet ih je bilo teško ili lakše ranjeno. Radi usporedbe, u ratnoj zoni Nove Gradiške, opet po pokazateljima Saniteta, dnevno je ginuo jedan čovjek, a pet ih je bilo ranjeno. Ove podatke navodim da bi se vidjelo kako nam je bilo teško i krvavo tih dana u borbama za Posavinu.
Za one koji ne znaju, nakon povlačenja brigade na lijevu obalu Save, dakle kući u Slavonski Brod, bio sam žurno smijenjen s mjesta zapovjednika brigade, a 108. brigada i još neke, označene su postrojbama koje su kukavički napustile ratište. No, to nije sve. Dolazi komisija iz Osijeka, koja treba ispitati okolnosti pada bosanske Posavine. Komisija je, po mojim kasnijim saznanjima, bila formirana prije nego što će i pasti to područje. Meni je jedan od članova komisije rekao da mora u tome sudjelovati i da zna da nismo krivi za ono zašto nas optužuju, ali da on tu ništa ne može učiniti. Dakle, onaj koji je pisao scenarij te ratne drame, igrao se ljudskim životima, jer mu do njihovih života, vjerojatno, nije bilo ni stalo. Taj netko je imao zamisao da glavni glumac i sudionici tih događaja jednostavno umru kad završi drama, i to nakon njenog kraja, kad zastor padne, a gledatelji odu svojim kućama. Najstrašnije je da su oni, koji su predviđeni za umiranje, zapovjednik i njegovi ratnici, kao i desetine tisuća izbjeglih s tog područja, umirali punih sedamnaest godina, a nitko nije barem pokušao reći istinu i vratiti im izgubljeno dostojanstvo.
Koristim ovu priliku, kako bih odao dužno poštovanje sudioniku i ratniku 108. brigade Jerku Zovku za sav uloženi napor, a vjerojatno i za duge, neprospavane noći, u kojima je tražio prave riječi za spomenutu knjigu, kako bi narodu, već dugo željnom istine - ne samo što se tiče bosanske Posavine, prenio sve strahote koje su prošli sudionici tih događaja. Tog 15. prosinca 2009. dobili smo lijek, a tako dugo smo ga čekali. Vratili smo se iz agonije, vraćeno nam je dostojanstvo.
Ni u snu nisam mogao zamisliti da će se jedan od sudionika tih događaja, general HV u mirovini Petar Stipetić, javno ispričati 108. brigadi, 3. A brigadi i meni osobno, za izjavu koju je dao neposredno nakon pada bosanske Posavine, početkom listopada 1992. godine. Ovim činom je pokazao i dokazao svu svoju veličinu i kao čovjek i kao ratnik. U razgovoru s ljudima, svih ovih godina, mogao sam čuti komentare kako su naše žrtve u bosanskoj Posavini bile uzaludne i nepotrebne. Zelim reći da imaju krivo. Našim borbenim djelovanjima lomila se kičma velikosrpske osvajačke politike. Na našoj krvi, znoju i odricanjima pripremale su se akcije "Bljesak" i "Oluja" koje su vratile dostojanstvo sveukupnom hrvatskom biću.
Pukovnik u mirovini Stanislav Sorić Slavonski Brod, 21. prosinca 2009.
(Posavska hrvatska, 24.12.2009.)
