Ova knjiga priča o čovjeku, koji je svoj politički identitet izgradio na manjinskom stavu. Jerko Zovak, politički bager iz Donjih Andrijevaca, u deset neslavnih godina kalkulantskog oportunizma i oportunističkog pragmatizma socijaldemokrata Hrvatske na čelu s Ivicom Račanom, činio je najveće dobro svojoj stranci - protiv njene volje. Zovak je prošao s puškom kroz strahote Domovinskog rata i zauvijek ostao različit od svih onih koji to nisu. On više liči svojim suborcima, nego svojim partijskim kolegama koji su rat proveli neomirisavši barut i krv. Strah kao konstitutivna zapreka šutljive, smjerne, oprezne i samozatajne hrvatske oporbene političke inteligencije, Zovak je definitivno izgubio u ratu, pa se otvoreno, računajući na sve posljedice, postavlja nasuprot moćnika okruženih većinskom poslušnom masom te tvrdoglavo i uporno inzistira na svojoj istini. Njegova istina, u ovom pokvarenom svijetu, nisu velike ideje i ideologije. On je uvjeren kako je povijesni nalog pred hrvatskom politikom, bilo iz koje stranke ona dolazila, raditi dobro i pošteno svoj posao, na dobrobit hrvatskog naroda. Pa kada budu siti i zadovoljni Hrvati, biti će siti i zadovoljni i svi koji zajedno s njima žive u hrvatskoj Državi. Svoj politički izbor domoljubnog Hrvata sa ukusom i obrazom, osjećajem ponosa i odgovornosti - Zovak voli. Utoliko je nacionalist. Njegov nacionalizam je vrlo delikatna i suptilna politička supstanca. On jest overdoziran opsesijom nacionalne države, ali je isto tako s dva čvrsta sidra ukopan u jak socijalni feeling i čvrsti demokratski legitimitet. Moglo bi se čak reći kako je on emocionalno starčevićanac iz faze kada su se pravaši potpuno opravdano smatrali hrvatskom ljevicom. Zovak previše voli svoj hrvatski narod, da bi bio šovinist, no on ne taji, kako je moderni hrvatski nacionalist i čovjek koji, s dobrim i utemeljenim razlozima, iz hrvatskog rakursa razmišlja i djeluje. Njemu je stran hrvatski kvazi desničarski nacionalizam kao emocionalni primitivizam, filofašističko koketiranje i paradiranje. On mrzi i prezire hinjeno nadrirodoljublje iza kojeg se kriju sebični interesi i gospodarski banditizam. On zna kako će nacionalni talog, koji je hrvatovanje pretvorio u pljačku hrvatske sirotinje pomesti moderni kapitalizam i demokracija. Međutim, on kojem nitko ne može osporiti lijevi socijalni i politički legitimitet, zadržava sebi i pravo simpatizera kulture moderne desnice, kada su u pitanju hrvatski nacionalni identitet i nacionalni interesi. Nije li možda tu negdje ona fina, ali presudno bitna linija razdvajanja Jerka Zovka sa većinom stranačkih kolega iz SDP-a, posebice onih koji su politički puno stariji od stranke, a podvijaju stare repove sklonosti centralističkim riješenjima, magarčenju demokracije, političkom hejslavenstvu, vlastoljubivoj kratkovidnosti i komunističkim deja vu reprizama... No prave vrijednosti su uvijek nastajale naizgled uzaludnim radom i inatom. U SDP-u Zovak danas ima status čovjeka, koji talentirano zagovara krive stavove, pa se prema njemu primjenjuje represivna tolerancija - možeš postojati, ali za nas ne postojiš. To je najbolji znak, kako je on ipak njihov trenutak istine. Da li vrijeme političkih Sizifa tipa Jerka Zovka još nije došlo ili je već prošlo? Ako bude strpljiv uspjet će to saznati. No samo, ako uspije zaboraviti koliko mu je strpljenje bola zadavalo. Njegova borba riječima, ma koliku one energiju imale, bila je borba s političkim dinosaurusima. A poznato je kako su dinosaurusi usprkos tome što im je mozak bio veličine oraha, vladali šezdeset milijuna godina.

Stribor Uzelac Schwendemann