U poplavi prigodnih i namjenskih knjiga iz prošlog rata, koje pišu najčešće oni koji nisu bili učesnici, evo najzad knjige jednog učesnika, ratnika sa prve borbene linije. Pred nama je jedno zaista obimno djelo, koje je pisano sa željom da što vjerodostojnije prikaže, otrgne od zaborava i po mogućnosti objasni slijed događaja 1992. godine u Bosanskoj Posavini.
Autor je uložio ogroman napor da bi prikupio mnoge poznate i do skora nepoznate činjenice o ovim događajima. Čitajući ovu knjigu stalno se mješaju političke i vojne aktivnosti, ponekad isprepletene toliko da se gubi jasna razlika gdje počinje jedna, a završava se druga. Vojnik sam i politika mi je strana i mutna voda gdje se ne snalazim najbolje. Međutim, moram da primjetim da i pored više pokušaja, autor nije uspio oteti se stereotipu po kome su Srbi jedini i isključivi krivci za raspad bivše nam Jugoslavije i ratove koji su se u tom raspadu vodili. Po ovoj logici ni isti postupci nisu isto tretirani. Kad Hrvatska formira i naoružava jedinice na teritoriji BiH radi zaštite Hrvata, odluka je "legalna, legitimna, svrsishodna i opravdana", a kad to isto urade Srbi u Kninu, to je "velikosrpska agresija". Istinu govoreći, ipak moram da mu odam priznanje jer je smogao snage i izdigao se iznad uvriјeženog hrvatskog stava, da su svi srpski borci četnici.
Kroz čitavu knjigu je evidentan napor autora da dokaže kako je za pad Bosanske Posavine kriv Sporazum potpisan između Mate Bobana i Radovana Karadžića 06. 05. 1992. godine u Gracu. Na osnovu tačke 6. potpisanog dokumenta, srpskim snagama je istog dana naređeno opšte primirja koje je trebala da kontroliše Evropska Zajednica.
Autor knjige intervjuirao je u listopadu 2009. god.u Banja Luci visoke časnike Vojske Republike Srpske
- General pukovnik Novica Simić
Međutim, pukovnik Vinko Štefanek zapovjednik OGIP 08. 05. 1992. godine, prelazi na teritoriju BiH kod Bos. Broda i lično organizuje i izvodi napad na srpske položaje. Istovremeno pripadnici 105. brigade HVO u Modriči, ne dozvoljavaju bilo kakav saobraćaj putnim pravcima Šamac - Doboj.
Mogućnost da lokalni komandanti i komandant OGIP nisu upoznati sa ovim Sporazumom je manje vjerovatna, jer u narednih mjesec dana valjda bi nekako, makar pješke, stigla do njih. Uostalom, objavljena je u medijima. Komandanti nisu pokazali ni jednim svojim postupkom da će Sporazum ispoštovati ni u narednim danima. Kad se tako ignorantski odnosilo prema Sporazumu, dok su hrvatsko-muslimanske jedinice imale uspjeha u Posavini, ne vidim razloga zašto bi se kod ne uspjeha u odbrani istih tih prostora, koji mjesec dana kasnije, uzrok tražio u ne poštovanom dokumentu. Ako se nešto ne ispoštuje, ne može se u istom tom ne posluhu tražiti razlog za ne uspjeh. Staro je vojničko pravilo, da ukoliko se ne ispoštuje naređenje pretpostavljenog, samo su dvije mogućnosti.: Nagrada, ako si ipak postigao uspjeh, ili kazna, ako su posljedice neposlušnosti porazne.
Lično sam ubjeđen, da nikad ne bi bilo operacije Koridor-92 sa svim njenim kasnijim posljedicama, da je shodno već potpisanom sporazumu, omogućeno Srbima da koriste putne pravce dolinom rijeke Bosne.
Autor ove knjige, koji je bio komandir čete, uložio je veliki napor da bi sa svoje matične 108. brigade HV skinuo optužbe, da je ona osnovni krivac za pad Bos. Broda. Kroz pogovor generala Stipetića vidim, da je u tome postigao puni uspjeh. Nije na meni kao suprostavljenom komandantu, da dajem sud o vašim međusobnim optuživanjima. Nemam namjeru ni da to podstičem, jer odavno više nismo neprijatelji. Kamo sreće da to nikad nismo ni bili.
Zbog istine i odbrane časti mojih protivnika, dajem pravo sebi da kažem i sledeće činjenice:
Koja god jedinica da se našla u onakvom poluokruženju na prilazima Bos. Brodu, sa daleko nadmoćnijim protivnikom, morala je izgubiti bitku. Bez obzira koji je redni broj ta brigada imala. Bez namjere da vrijeđam bilo koga, otvoreno vam kažem da se mi nismo bojali Gardijskih brigada. Najžilavije su se branile i muke nam zadavale brigade sastavljene od domaćih seljaka, koji su branili svoju kuću. Kao protivnik odajem im puno poštovanje. Oni su se sa nama tukli do posljednjeg metka i najčešće smo ih dizali sa položaja tek onda kad izvršimo obuhvat sa krila i bokova.
Podatke o snagama napadača u operaciji Koridor-92, ustupio sam autoru iz moje još neobjavljene knjige "Operacija Koridor-92" koja je u završnoj fazi. Podaci su uzeti sa radne karte Komandanta 1.KK generala Talića, koji je komandovao operacijom i iz Ratnog Dnevnika sa IKM na Dugoj Njivi, odakle se komandovalo operacijom. Podaci su tačni i provjereni. Zabunu mogu da unesu neke jedinice, koje su u toku operacije odlazile na odmaranje ili u napad na Jajce, i poslije odmora su ponovo ulazile u sastav snaga operacije. Provjeravamo tačnost gubitaka na našoj strani. Jedinice za obezbjeđenje krila i bokova u koridoru oko Orašja, nisu ažurno dostavile sve podatke za treću etapu operacije, tako da se broj poginulih popeo na 500, a ranjenih na 1980.
Na kraju, nešto o glasinama, dezinformacijama i izdaji.
U napadu združenih muslimansko-hrvatskih snaga u sadejstvu sa regularnim jedinicama HV, na malobrojne i razvučene jedinice u Bos. Krajini 1995. godine (Operacija Maestral), javno se govorilo o izdaji, prodaji i dogovoru da određena teritorija mora da se izgubi. Tajno i polujavno svi su nosili neke svoje, tobože vjerodostojne karte, budućeg razgraničenja. Ni politika, ni vojska, ni čitav narod nije mogao sam sebi da prizna da se nije moglo odupreti daleko nadmoćnijem protivniku. Lakše se podnosi kad se kaže da smo mogli da se odbranimo, ali eto izdani smo od drugih, a često i svojih.
Mislim da je nešto slično bilo i u Posavini.
Izgleda da su naša dva naroda mnogo sličniji jedan drugom, mnogo više nego što to sebi možemo i želimo da priznamo.
Banja Luka, 17. novembra 2009.
Novica Simić
General pukovnik u mirovini
komandant TG-1 u operciji "Koridor-92.“
