Knjiga „Rat u Bosanskoj Posavini 1992.“ zbirka je izvornih političkih i vojnih dokumenata temeljem kojih je autor izvodio svoje zaključke sintetizirane u trinaest teza. Jedan od motiva za pisanje knjige, kako je navedeno u uvodu, bio je i demantiranje mog zaključnog stava iz dokumenta pod naslovom „Analiza i zaključci o bojnom djelovanju na brodsko-derventskom ratištu u periodu od 28. rujna 1992. do 07. listopada 1992. god.“ Dokument sam izradio, kao zapovjednik slavonskog bojišta, šest dana poslije pada Bosanskog Broda.
U njemu sam zaključio kako je osnovni uzrok gubitka Bosanskog Broda i cijelog mostobrana samovolja zapovjedništva l08. i 3. „A“ br. HV-a i 101. br. HVO-a. Smatrao sam kako su te postrojbe bez prisile od strane neprijatelja napustile bojište.
Petar Stipetić, general u mirovini na promociji knjige
Uvidom u dokumentaciju i stručno izrađene zemljovide iz ove knjige, ustanovio sam kako je moj zaključak o uzroku gubitka Bosanskog Broda bio pogrešan. Međutim, o tadašnjoj hrvatskoj političkoj i vojnoj strategiji prema Bosanskoj Posavini i danas mislim isto, a da sam imao sve informacije o taktičkim pozicijama postrojbi na terenu, moj zaključni stav o padu Bosanskog Broda bio bi drugačiji.
Naime, tada sam u sedam točaka zaključka konstatirao skoro sve ono što i Zovak tvrdi sada u svojih trinaest teza. Jedino oko čega se ne podudaraju moji zaključci i njegove teze jeste „prihvatljivost odnosa snaga u ljudstvu“ na bojištu i istaknuti „osnovni uzrok pada Bosanskog Broda“.
Budući je autor dokumentirao kako je u vrijeme zadnjih borbi za Bosanski Brod „ukupan odnos snaga u ljudstvu“ i MTS-u bio neravnopravan, opravdan je njegov stav kako je trebalo, ili blagovremeno skratiti crtu fronta i organizirati odsudnu obranu (npr. na rubnim dijelovima Bosanskog Broda) ili se povući u Slavonski Brod. Analogno tome, prihvaćam i tezu kako je povlačenje iz neravnopravne borbe dijelova nekih postrojbi (l01. br. HVO, 109. br. HV, 2.“A“ br. HV, 108. br. HV, 3.“A“ br. - tim redom) bio neposredan povod, a ne osnovni uzrok za gubitak Bosanskog Broda i cijelog mostobrana.
Osnovni uzrok za gubitak većeg dijela Bosanske Posavine (Bosanski Šamac, Brčko, Derventa, Modriča, Odžak i Bosanski Brod) leži u tadašnjoj ukupnoj političkoj volji hrvatskog rukovodstva, a ne u tadašnjoj ukupnoj moći Hrvatske vojske i HVO-a. U „Analizi... „ sam tada konstatirao kako su nedefinirani i nejasni politički stavovi oko upotrebe jedinica HV-a izvan područja RH (osim dobrovoljaca) direktno utjecali na stanje borbenog morala i stvarali osjećaj nemoći kod zapovjednika i vojnika. Takav nedefiniran i nejasan politički stav oko upotrebe HV-a u Bosanskoj Posavini, imao je za posljedicu nedostatan broj postrojbi i MTS-a, te izbjegavanje upućivanja jedinica u OG „Istočna Posavina“. Na taj način je ozbiljno narušen sistem zapovijedanja i plan zamjene postrojbi. Osim toga, takav politički stav je izravno omogućio samovoljno napuštanje crte bojišta bez mogućnosti poduzimanja stegovnih mjera, te krivičnog gonjenja za neizvršenje zapovijedi.
Slažem se s autorom kako je politička volja hrvatskog vodstva bila vidljiva i u sporazumu Boban-Karadžić iz Graza, te kako je taj sporazum za direktnu posljedicu imao „dogovoreno vodoravno presijecanje Bosanske Posavine, kako Republika Srpska ne bi bila okomito presječena, a time i poražena.“ Osobno sam dva puta inicirao presijecanje koridora, ali sam oba puta u tome bio spriječen, a kod drugog pokušaja i smijenjen.
Odabirom relevantnih dokumenata i načinom njihova kronološkog sistematiziranja, te svojim komentarima, autor je uvelike demistificirao uzroke pada Bosanske Posavine, te dokazao kako 108. i 3. „A“ br. HV-a i 101. br. HVO-a nisu osnovni uzrok pada Bosanskog Broda.
Knjigu preporučujem ne samo vojnim profesionalcima, nego svima koji žele saznati u kojoj mjeri je vojnik bio instrument politike, a politika uzrok padu Bosanske Posavine.
Zagreb, 27. studenog, 2008. godine.
Stožerni general, u mirovini
Petar Stipetić
