Prvi dan, Srijeda 30. siječnja 2019.
Mada je te srijede, 30. siječnja 2019., zima bila vjetrovita, bez snijega i sunca, dakle zadnje doba za kojim bi ljudi čeznuli, vrijeme nije bilo uzrok mome čemeru[1] kojeg sam osjećao tog poslijepodneva dok me prijatelj, ugledni hrvatski novinar i pisac Drago Hedl, svojim 'das auto' vozio od Andrijevaca Donjih do našeg odredišta u Zagrebu.
Zbog moga zadnjeg objeda po slobodnom izboru, nadomak cilju, svratili smo u restoran trgovačkog centra smještenog uz trasu negdašnjeg 'autoputa bratstvo i jedinstvo'. Veliko je to multinacionalno praznilište lisnica kojem se hrvatske Vlade klanjaju danas kao što se onomad hrvatski kler klanjao Svetom Ocu Papi Piu XII[2]. Nakon jeftinog obroka u skupom hramu industrijske civilizacije, bez puno riječi, nastavili smo put k najpoznatijoj ne turističkoj destinaciji u Hrvatskoj. K Remetincu.
Po dolasku u traženi dio grada, pomislilo sam kako moj kum i bivši prijatelj, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, osobno, ima nešto protiv tog kvarta jer su ceste u njemu bile loše, a više njih označeno istim imenom. Zbog toga, vozeći se jednim od 'odvojaka' ulice doktora Luje Naletilića, prošli smo tik uz objekte tvrtke poznatije od tamošnjih Kaptola i Pantovčaka, ali ulaz u medijski najeksponiraniji hrvatski zatvor nismo našli - otprve. Ne želeći me ostaviti daleko od cilja, a niti brzo 'isporučiti pravdi', Drago je svojim Golfom polako nastavio voziti uskim ruiniranim ulicama sve dok nismo ugledali rampu i pored nje kiosk s policajcem u njemu.
- Izgleda da smo stigli - reče moj drug, više sebi u bradu nego meni na znanje te zaustavi auto vis-a-vis[3] porte na maloj asfaltnoj površini koja se ni trotoarom niti parkiralištem ne bi mogla zvati.
Izašao sam iz vozila i smrzao se. Ne od zimskog zraka koji me dočekao vani, nego od pogleda na sivu četverokatnicu i kompleks zgrada iza nje. Nakratko mi se pogled zaustavio na velikoj čeličnoj kapiji pred kojom je završavao vidljiv dio kolnog puta, a potom na malim vratima s njezine lijeve strane koja su, vjerojatno, služila za prolaz službenog osoblja i posjetitelja.
Krenuo sam k prtljažniku iz kojeg je trebalo izvaditi osobne stvari predviđene za jednomjesečni boravak u meni nepoznatom i pomalo mističnom prostoru. Nakon što mi je Drago predao kofer, par sekundi smo se mirno gledali, a potom si pružili ruke, zagrlili i bez patetike se rastali na određeno vrijeme.
Čudeći se vlastitoj mirnoći kojom sam prilazio mlađem i jače građenom pravosudnom policajcu, koji je sjedio za stolom u plavom plastičnom kiosku, ne znajući koliko će me čuti, povišenim glasom rekoh mu:
- Dobar dan. Došao sam na izdržavanje zatvorske kazne. Gdje i kome se trebam javiti?
- Idite do prozora pored ulaznih vrata i tamo ponovite to što ste meni kazali - mirno reče momak u plavom, kažiprstom mi pokaza pravac i spusti glavu nad svoj izvor s kojeg pije životne spoznaje - tabloid '24sata'.
Dok sam odmjerenim korakom vukao kofer tih tridesetak metara od rampe do prozora prijavnice, osjetio sam kako počinje padati rosulja. Ne znam što je tome bio uzrok: rosulja, tamno staklo na prozoru, nisko pozicioniran mali otvor predviđen za razgovor i zbog toga moj pognut položaj dok sam se kroz njega obraćao nekome s druge strane, ili opće duhovno stanje u kojem sam se nalazio, nisam vidio kome govorim nego rekoh u pravcu gdje bi netko trebao biti:
- Dobar dan. Vaš kolega me uputio k Vama kako bih se prijavio za izdržavanje zatvorske kazne.
- Osobnu kartu i Rješenje o upućivanju na izdržavanje kazne molim - čuh s druge strane služben muški glas.
- Izvolite - rekoh dok sam dokumente pružao kroz mali otvor na staklu.
- Sačekajte dok Vas pozovem - odgovori mi čovjek.
I čekao sam. Par minuta. I još desetak minuta. Prebacujući svojih 108 kila s jedne na drugu nogu, a potom se oslanjajući na obje istovremeno, pomalo sam postajao nervozan. Zasipala me rosulja, u blizini nije bilo nadstrešnice, nisam znao što mi je činiti niti kome se obratiti. Sve češće sam pogledavao na sat. Da me netko sa strane promatrao sigurno bi pomislio kako sam nervozan ili mi se nekud žuri. Istina, nervozan sam bio, ali mi se žurilo nije. U zatvor.
Nakon pola sata, nešto poslije 15, javio mi se čovjek iza prozora:
- Iako je smjena u toku, šef je kazao da Vas pustim unutra. Sačekajte malo.
I čekao sam još par minuta, nakon čega se na malim vratima pojavio policajac i pozvao me da uđem. Uzeo sam svoj kofer i, ne znam zbog čega, naglašeno uzdignute glave krenuo za njim kroz hodnik do izlaza za automobile. S desna ugledao sam unutrašnju stranu one velike čelične kapije, a s lijeve stakleni izlog na kojem stražar otvori klizna vrata i posla me unutra.
- Tu čekajte dok vas ne pozovu - reče i pritiskom na dugme zatvori vrata.
Nakon što sam par minuta stajao kao eksponat u kavezu, sjeo sam na jednu od dvije drvene klupe i pogledao uokolo. Bila je to pravokutna prostorija veličine oko osam kvadratnim metara u kojoj je jednu stranu činila staklena stijena s kliznim vratima, a preko puta nje, kako ću kasnije saznati, nalazio se mali prostor za prijem i otpust zatvorenika.
Dok sam čekao da me pozovu, u 'kavez' su priveli još dvojicu zatvorenika. Jedan je bio stari poznanik ustanove s dvadesetak godina staža u hrvatskim zatvorima, kako se osobno pohvali, a drugi je tu prvi put kao i sam. Mada se meni činilo kako je prošla vječnost, vjerojatno nije istekao niti sat kad se otvoriše vrata na prijemnom uredu, a jedan od tri policajca s 'ginekološkim' rukavicama na rukama pozva nas da uđemo.
- Sve svoje stvari odložite na ovaj stol, a zatim se skinite do gola. - reče najmlađi od njih.
Nakon što je svaki predmet iz kofera pomno pregledao te izdvojio džepni telefonski adresar s tvrdim koricama, ručni sat, pastu za zube, minijaturni radioaparat i kožne rukavice, jer ih nisam smio unijeti, Najmlađi mi se obrati zapovjednim tonom:
- Okrenite mi leđa, raširite noge i duboko se sagnite.
Bespogovorno sam učini kako je zapovjedio. Gutajući mirno sve ono što bi se srdžbom i ponosom moglo zvati, koliko sam mogao savio sam se u leđima, sagnuo glavu prema podu, i čekao.
- U redu je - nakon par sekundi reče mi Najmlađi, uvjerivši se valjda kako ništa neobično ne nosim u čmaru.
- Smijem li se obući - upitah mladića, trudeći se ne pokazati ni sram niti bijes. Sram zbog toga što onako star i sijed stojim gol pred profesionalcima koji u meni vide tek još jednog kriminalca, a ljut zbog toga što me država kriminalcem etiketirala.
- Smijete, - reče Najmlađi i pruži mi crnu plastičnu vreću govoreći kako u nju trebam staviti stvari koje on pregleda i odobri za unos u Kaznionicu. Budući da jedna nije bila dovoljna, pružio mi je još jednu. U njih sam stavio stvari koje mi je supruga Kata spremila u kofer: deset gaća, deset potkošulja, deset čarapa, četiri košulje, četiri polo majice, dva džempera, dvoje hlače, jednu trenerka, jedne patike, četiri ručnika, pidžamu… dokumente i dvije knjige Vladimira Šeksa. Na sebi sam unio cipele, čarape, gaće potkošulju, polo majicu, hlače i zimsku jaknu.
Oko tri četvrt sata trajao je pregled svakog predmeta kojeg smo nas trojica donijeli u zatvor, a potom, još oko sat vremena proveli smo u zatvorskoj ambulanti. Nakon fizički pregledanih stvari i tijela, odvedeni smo na Odjel dijagnostike gdje nas je šef smjene upoznao s kućnim redom, a odjelni redar, za kojeg sam kasnije saznao kako je zatvorenik, zadužio posteljinom te nam uručio osnovne potrepštine za održavanje higijene.
- Jeste li pušač? - upitao me Šef.
- Ne - rekoh.
- Imate dvije mogućnosti. Na gornji krevet u sobi s trojicom pušača i jednim nepušačem, ili u drugu sobu gdje možete spavati na donjem krevetu ali su svi pušači.
Odabrao sam gornji krevet u sobi s tri pušača i jednim nepušačem.
Uskoro, pojavio se potpuno sijed pedesetogodišnjak u uniformi pravosudnog policajca kojem je šef smjene zapovjedio neka me odvede u ćeliju broj 75.
- Pođite niz hodnik - čistim hercegovačkim dijalektom, bezmalo šeretski, reče mi Sijedi i, hodajući tik iza mene, nakon svakog trećeg koraka, pozvoni s ključevima u ruci. Tri… šest… devet… dvanaest… petnaest… osamnaest, brojim u sebi nakon svakog njegova udara ključevima.
- Stanite - zapovijedi i prođe s moje lijeve strane kako bi otključao i otvorio mi vrata ćelije, a zatim dodao:
- Uđite.
Nakon što sam, s dvije crne plastične vreće u rukama, ušao u ćeliju veličine dvadesetak metara kvadratnih, ispred sebe sam ugledao trojicu ljudi srednjih godina kako na sredini prostorije sjede za stolom i motaju cigarete dok je, s lijeve strane, jedan ležao na donjem krevetu i gledao u pravcu malog televizora u uglu.
- Dobro večer - rekoh, a Sijedi iza mene doda:
- Ovo je novi - te odmah potom izađe iz ćelije, zalupi teška čelična vrata i okrenu ključ u bravi. Jeza koju su ti zvuci izazvali u meni bila je gora od stida kojeg sam osjeća dok sam raširenih nogu i duboko pognut stajao gol u prijemnoj sobi.
Brzo sam se pribrao, spustio vreće na pod i pošao k stolu kako bih se predstavio ljudima.
- Ja sam Jerko Zovak - rekoh i, nakon što sam se rukovao sa svakim od njih, izvadih fascikl iz jedne od vreća i nastavih: - Mada sam čuo kako su 'zatvori puni nevinih ljudi' ja, evo, ima certifikat da sam kriminalac. - Potom, sam stavio presudu na stol i upitao:
- Koje je moj krevet.
- Taj na katu iza tvojih leđa - reče mi najstariji od njih, Bosanac koji se predstavio kao Bošnjak, Zijad Kahrimanović, iz Zavidovića i nastavi motati cigarete.
- A ormar?
- Ormar ti je pod krevetom - sa smiješkom se uključi Albanac po imenu Halit Salihu iz Preševa.
- Kako pod krevetom? - upitah začuđeno, a najmlađi među njima, Rom, Boris Oršoš iz Čakovca, objasni mi kako je u sobi pet kreveta, a četiri ormara, zbog čega zadnji koji dođe svoje stvari mora držati ispod kreveta.
Budući da nitko nije želio gledati moju presudu, počeh raspremati stvari i spremati ležaj za kojeg sam dobio samo jednu plahtu. Što nije stalo u kutiju zadržao sam u crnoj plastičnoj vreći i oboje gurnuo pod krevet. Potom, kroz 'kaubojska vrata' ušao sam u sanitarni čvor, koji je bio ograđen zidom visine oko 170 centimetara, a u njemu se nalazio jedan lavabo i jedna WC školjka. Nakon što sam počeo pišati u školjku, začuh Zijada kako mi, povišenim glasom, govori:
- Pusti vodu!
Misleći kako je to bilo upozorenje da nakon pišanja ne zaboravim pustiti vodu, nastavio sam bez prekida. Tek kad je Zijad drugi put viknuo: - Pusti vodu! - shvatio sam da to moram učiniti odmah. Shvatio sam kako je korisno da voda curi sve dok čovjek piša, jer na taj način amonijak brže odlazi iz školjke, smrad brže nestaje iz prostorije, a u sobi se, umjesto karakterističnog zvuka tijekom uriniranja čuje žubor vode. Okrenuo sam pipu i zapamtio prvu zatvorsku lekciju: Pusti vodu!
Nakon pišanja, malo sam se osvježio, a potom stao ispred kreveta na kat i gledao kako se popeti na gornji ležaj. Zadnji put sam to radio prije 47 godine u Knjaževcu, u Timočkoj krajini, kao Titov vojnik 'februarske klase' 1972. godine. Ne sjećam se kako je to išlo 'vodećim putem', jer, u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) većina toga bilo je propisano i moralo se učiniti sukladno 'Pravilu službe'. Pa i penjanje na krevet.
Iako sam osjećao nelagodu zbog mogućeg blamiranja pred drugim zatvorenicima, ako se ne uspijem popeti, krenuo sam. S obje ruke uhvatio sam čeličnu cijev iznad uzglavlja gornjeg kreveta; lijevom nogom stao na nosač donjeg ležaja; zatim, desnu nogu zabacio sam na gornji ležaj i, pritom, cijelo tijelo, rukama i desnom nogom, privukao na ležaj. Nakon što sam par sekundi popravljao položaj na stomaku, okrenuo sam se na leđa i pogledao u strop na kojem je dominirala neonka zaštićena čeličnom mrežom. Budući da gledanje u svjetiljku nije bilo ugodno, zatvorio sam oči, umirio se, i počeo razmišljati kako sam uopće dospio u zatvor.
[1] Stanje gorčine (čaša čemera, jad i čemer potpuni neuspjeh, poraz, tuga bijeda); gorčina, jad, otrov, tuga (Hrvatski jezični portal)
[2] Papa Pio XII bio je simpatizer nacifašizma i šutio je o holokaustu (Google)
[3] Preko puta, nasuprot
|
Biografske crtice Vjerojatno poučeni iskustvom o ponašanju novih u ćeliji, ostali zatvorenici nisu mi se obraćali, a ni ja njima. Oni su među sobom mirno razgovarali, a ja sam, bezmalo cijeli svoj život, počeo živjeti u sekvencama. Mada ne znam točno o čemu sam tu večer i noć razmišljao, a o čemu sanjao, sutra u jutro, u zatvorskoj kantini, kupio sam dvije bilježnice i svakodnevno počeo pisati. Olovkom, kao Moša Pijade[1] od 1925. do 1939. godine u kaznionicama „tamnice naroda“ Kraljevine Jugoslavije. Nakon što sam pročitao početne bilješke, primijetih kako sam prvu noć provedenu na robiji razmišljao, ili sanjao, o svome životu, a ne o uzrocima ležanja na gornjem krevetu remetinečke ćelije broj 75. Zapisano bih mogao nazvati biografskim crticama. Sedam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, u siromašnoj i od svijeta izoliranoj Titovoj Jugoslaviji, Zapadna Hercegovina je bila najomraženija pokrajina, a zbog njezine gospodarsko-socijalne bijede zadnje mjesto gdje bi čovjek želio živjeti, posebno ako je mlad. Upravo u tom anatemiziranom kršu u kojem su se dobro osjećali tek šverceri duhana i orlovi, moja dvadesetogodišnja majka Ljubica, čobanica iz gruđanskog zaseoka Kašari i dvadesetčetverogodišnji seljak, otac Franjo, odnosno Vrano kako su ga svi zvali, iz Zovaka, odlučili su svoju ljubav okruniti brakom, a potom sretniju budućnost potražiti u tada, po njihovu poimanju, bogatom slavonskom selu Vrbanja kod Županje. U majušnoj doseljeničkoj kući blatnjari, sagrađenoj od greda, pruća i blata, s dvije prostorije od kojih je jedna bila spavaća, a druga dnevni boravak, kuhinja i spavaonica za baku i djeda, jedno jutro, u zimu 1952. godine, u znaku strijelca, rodio im se prvi sin. - Nadit ćemo mu ime Ratko - tiho je rekla mlada nevista Ljubica gledajući ponosno u svog prvenca. - Zvat će se po njegovu najstarijem stricu koji je umro u „našoj vojsci“, ili ti ga ja neće uzeti u ruke - odlučno je kazala svekrva Kata. I bi tako, nazvaše me Jerko. Bio sam prvi od četvero djece mladih kuferaša[2] koji su svoj obiteljski život započeli u njima nepoznatoj sredini, s nepoznatim ljudima drugačije kulture i običaja. Zahvaljujući mladalačkom entuzijazmu i želji da svojoj djeci osiguraju egzistenciju o kojoj su njih dvoje u Hercegovini samo sanjati mogli, majka je svakodnevno nadničarila[3] kod bogatijih seljaka, a otac je od šumskog radnika-drvosječe, zahvaljujući obrazovanju stečenom kod Franjevaca na Širokom Brijegu, uskoro postao šumarski činovnik. Radeći marljivo i svojim rukama gradeći obiteljsku kuću, moji roditelji su gradili sebe i svoju obitelj u skladu s tradicijom koju su sobom donijeli i običajima sredine u koju su došli. Zbog nesretnog 'krvnog delikta' moj otac, koji nikada do tada, a ni poslije, nije bio kažnjavan, odlazi na izdržavanje dugogodišnje zatvorske kazne. Za dotada mirnu i sretnu obitelj, bila je to tragedija koja je odredila daljnju sudbinu moje majke i nas četvero malodobne djece. Te 1968. godine, iz Vrbanje smo preselili u Donje Andrijevce gdje se majka, dotadašnja 36-godišnja kućanica, zaposlila u Agrokombinatu Jasinje[4] i počela raditi teške fizičke poslove - od istovara teških vreća gnojiva iz vagona do čišćenja staja. Mlada samohrana majka s četvero školaraca i mizernom plaćom bila bi uskoro slomljena. Iako nisam napunio niti sedamnaest godina, odlučio sam pomoći koliko mogu i zatražio od mame neka me pošalje na rad u Njemačku koja je tada, 60-ih godina 20. stoljeća, kao i za vrijeme „multikulti“[5] Angele Merkel[6] pola stoljeća kasnije, vapila za jeftinom radnom snagom. Kako je majci tada bilo to samo ona zna. Prodala je kravu koja nas je uvelike hranila i s tim novcima platila mi kartu u jednom smjeru - do Rastatta u zapadnonjemačkom Baden-Württembergu gdje su me dočekali mladi andrijevački bravari, Ivo Vukašinović i Ivica Spajić te mi pomogli pri zapošljavanju. Budući da sam o Nijemcima znao samo ono što sam u školi naučio ili u partizanskim filmovima vidio, plašio sam se mog prvog susreta s njima. Ruka mi je podrhtavala dok sam putovnicu pružao njihovu cariniku pri mom prvom ulasku u tu moćnu zemlju, lipnja 1969. godine. Vrlo brzo će se pokazati kako mojim predrasudama o Nijemcima nije bilo mjesta. Zahvaljujući mladosti te iskazanoj volji za učenjem i radom, stekao sam simpatije i poštovanje kolega s posla i sredine u kojoj sam živio. Igrao sam nogomet za juniore Stainmauerna. Izučio elektrozavarivački zanat i kulturu rada u Brauerei Fritz u Plitersdorfu. Prigrlio njemačku kulturu življenja od frau Jermgat, vlasnice Pansiona u kojem sam živio, te weltanschaung[7] mladih Njemaca i prve djevojke Gertrude Trudel Weis. Tri godine starija od mene, Trudel mi je približila prve šezdesetosmaške ideje[8] te me učinila Jungsozialisten Willyja Brandta[9]. Brandt me uvjerio kako je „radno mjesto najbolji socijalni program“ te da „Partiju ne čine programi nego njezini ljudi“, a Ona, Trudel, učila me hoch deutsch[10] i poticala na čitanje njezine gimnazijske lektire. Od tada do danas, uvjereni sam europski socijaldemokrat. Od tada ne prestajem svijet oko sebe gledati političkim očima. Od tada sam politički svjestan i djelatan. Od tada se samoobrazujem stalno konzultirajući radno i privatno okruženje, dostupnu mi literaturu te vlastitu biblioteku s više od 2000 naslova i najzad svemogući Google. Nakon odsluženja vojnog roka 1973. u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) vratio sam se u Njemačku s nakanom otvaranja vlastite tvrtke s kojom bih se bavio opremanjem interijera. Za to sam se tamo pripremao na šestomjesečnom seminaru. Međutim, Nijemci mi nisu dopustili raditi kao poduzetniku. Naime, građani Jugoslavije „na privremenom radu“ u Njemačkoj, tada, nisu mogli raditi kao poslodavci nego isključivo kao posloprimaoci. Za mladog, ponosnog i politički osviještenog radnika i čovjeka to je bilo poniženje i degradacija u građanina drugog reda: gastarbeitera[11] i auslendera[12]. Zbog toga, odlučio sam vratiti se kući. Po povratku u Donje Andrijevce, u svibnju 1975., javio sam se Ivanu Ivši Kovačiću, šefu andrijevačkog pogona 'Đuro Đaković' za remont starih i proizvodnju novih plinskih boca te drugih sudova pod pritiskom. Primio me, nakon što se osobno uvjerio kako je kotao za centralno grijanje obiteljskih kuća, kojeg sam zavario, izdržao probu pritiska. Iako je u socijalističkoj Jugoslaviji, formalno, radnička klasa imala svu vlast, realno, radnici su bili marginalizirani. Budući da sam već imao nešto iskustva u praktičnom političkom djelovanju, a bio sam 'elitni' radnik, metalac, normalno mi je bilo da se uključim u političku borbu za oživotvorenje proklamiranih prava radnika koja su bila stalno izigravana i formalizirana. Kako se aktivno političko djelovanje nije moglo zamisliti bez članstva u Savezu komunista Hrvatske (SKH) - učlanio sam se. U toj, tada jedinoj, političkoj stranci, što zbog svojih socijaldemokratskih političkih stavova, što zbog hercegovačkog podrijetla, u partijskoj hijerarhiji bio sam 'pješak', seoski i tvornički 'društveno-politički radnik'. Dvije godine po povratku iz Njemačke, 1. svibnja 1977. godine, oženio sam prvu susjedu, diplomiranu ekonomisticu Katu Degmečić. Nakon tri godine podstanarstva, na zemljištu naših roditelja u Donjim Andrijevcima, sredstvima iz 'osobnog dohotka' (plaće) i kredita, od 1980. do 1989. godine gradili smo obiteljsku kuću u kojoj su, prije odlaska iz nje, odrastali naši sinovi: Domagoj, Branimir, Krešimir i Trpimir, a Kata i ja u njoj živimo, eto, već 40 godina. Iz nje ćemo, vjerojatno, i na 'onaj svijet'. Po smrti punca Pave Degmečića, opet na kredit, kupio sam novi „Ferguson“[13], plug, tanjuraču i prvu pneumatsku sijačicu za kukuruze u Donjim Andrijevima te se počeo baviti i poljoprivredom, kako zemlja obitelji Lovrinih, u kojoj je moja supruga bila jedino dijete, ne bi ostala neobrađena. Budući da o poljoprivrednoj proizvodnji, do tada, nisam previše znao, kupio sam poslovnu poljoprivrednu biblioteku te počeo učiti. Kako od stručnjaka, tako i od starih iskusnih seljaka. Od znanstvenika sam naučio, na primjer, kako se kukuruz sije onda kada je temperatura tla 10 stupnjeva Celzijevih na dubini od šest centimetara, a od seljaka sam saznao kako se kukuruz sije kada golom guzicom možeš sjesti na zemlju. Koristeći znanje struke i mudrost seljaka, uspio sam postići, do tada, najveće prinose kukuruza u selu. Zbog toga, otad me nisu respektirali samo kolege elektrozavarivači, nego i mjesni seljaci. Kad je bauk tržišta i demokracije počeo kružiti socijalizmom, osjećajući kako mogu više i bolje, 1988. godine napustio sam „Đuru“ te registrirao vlastitu tvrtku 'Dom marketing' sa sjedištem u obiteljskoj kući u Donjim Andrijevcima. Želio sam raditi isti onaj posao kojim sam se namjeravao baviti u Njemačkoj - opremanjem interijera. Ali, država tada nije dopustila privatnicima baviti se inženjering poslovima 'u svoje ime i za svoj račun'. Bio je to razlog promjene prvobitnog plana i početak, dotad, neobične prodaje građevinskog materijala - u tranzitu. Svojim načinom prodaje, investitorima u obiteljske kuće omogućio sam kupnju građevinskog materijala do 30 posto jeftinije jer je, zbog visoke inflacije, bilo moguće koristiti institut cassa sconto[14]. Odmah po uspostavi zakonskih uvjeta za registriranje privatnih poduzeća, 1989. preimenovao sam tvrtku u 'Dom market' s.p.o. i, konačno, počeo se baviti onim čime sam oduvijek želio - opremanjem interijera poslovnih objekata 'u svoje ime i za svoj račun'. Bilo je to vrijeme završne faze desetogodišnje „institucionalne i izvaninstitucionalne“ revitalizacije velikosrpskog hegemonizma i, posljedično, nacionalne homogenizacije nesrba u Jugoslaviji koji su, po svaku cijenu, željeli sačuvati dostignuti stupanj emancipiranosti od središnje vlasti u Beogradu. Bilo je to vrijeme neposredne opasnosti od građanskog rata i agresije JNA na, u međuvremenu, osamostaljenu Republiku Hrvatsku. Bilo je to vrijeme pred raspad Socijalističke federativne Republike Jugoslavije. Nažalost, netom po otvorenju modernog ureda i izložbenog salona uredskog namještaja u tadašnjem 'hramu' slavonskobrodske kulture, Domu 'Đuro Salaj', u srpnju 1991., počelo je prvo granatiranje Slavonskog Broda od strane prekosavskih četnika iz Bosanskog Broda. Prve minobacačke granate uništile su mi sjedište tvrtke - u cijelosti. Uz pomoć poslovnih partnera koje sam zastupao u Slavoniji - 'Stol' iz slovenskog mjesta Kamnik - obnovio sam salon i ured te nastavio s radom do 15. kolovoza 1991. godine, kada sam ugovorio najveći posao dotad - rekonstrukciju i opremanje glavne pošte u Slavonskom Brodu vrijednu 3,5 milijuna njemačkih maraka. Budući da sam od 15. travnja 1991. godine bio pripadnik tzv. 'Nenaoružanih dobrovoljačkih odreda', a potom i 'Narodne zaštite' u Donjim Andrijevcima, 14. listopada, kao vojnik dragovoljac, organizirao sam 38 Andrijevčana i jednu Andrijevčanku kao medicinsku sestru te, s njima, sudjelovao u formiranju treće satnije, treće bojne, 108. brigade 'Zbor narodne garde' (ZNG) u Sibinju. Od tada, Garda i Rat postat će moj život. S trideset i osam godina bio sam najstariji, a kao organizator odlaska na bojište i najodgovorniji član tog borbenog voda sastavljenog, bezmalo, isključivo od hrabrih i ponosnih Andrijevčana. Uskoro, Prateći vod bojne od 50-ak boraca prerast će u 4. satniju treće bojne 108. brigade i u svome sastavu imati do 140 ljudi. Po vatrenoj moći (šest minobacača 82 mm, šest bestrzajnih topova, jedan protuzračni top i pet teških protuzračnih strojnica), ustvari, bili smo pješački divizion[15]. Učio sam dan i noć sve što sam o ratovanju naučiti mogao, svjestan kako naš ponos i hrabrost nisu ni približno dostatno učinkovito oružje protiv hladnokrvnih profesionalaca s druge strane bojišne crte. Gordi smo bili kada smo neprijatelja otjerali od Gradiške, a potom i od Bosanskog Broda na jug. Veselili se prilikom podizanja naše zastave na oslobođene objekte, a našoj sreći nije bilo kraja kada se konačno, u kolovozu 1995., hrvatska trobojnica zavijorila na kninskoj tvrđavi. Dakako i patili smo kad su takvim zastavama pokrivali kovčege naših poginulih suboraca. U ratu nema previše obzira i sentimentalnosti. Cilj je pobijediti, bezmalo, pod svaku cijenu. Dok grmi oružje, civilni zakoni šute. Uglavnom, nema previše pravila. Njih smišlja pobjednik nakon rata. Gledajući zvjerstva oko sebe, često sam se prisjećao knjige o Tridesetogdišnjem ratu koju sam čitao u Njemačkoj. Hans Jakob Christoph von Grimmelshausen, 1699. godine napisao je što znači rat: „Ubijati i biti ubijen, progoniti i biti progonjen, nanositi užas i živjeti u užasu, pljačkati i biti pljačkan, uništavati i biti uništen, prijetiti i popuštati pred prijetnjama, izazivati patnje i patnje iskusiti, tući i biti tučen“. Svaki sudionik rata vrlo brzo sazna u kojoj mjeri je von Grimmelshausen bio u upravu. Moji najbliži suborci i ja, pak, tijekom cijelog rata, s indignacijom odbijali smo prihvatili tezu tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske, Milana Vukovića, kako „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli počiniti ratni zločin“. Zbog toga, gotovo tri i pol stoljeća poslije von Grimmelshausen, u prljavom ratu, časno smo branili svoje domove i domovinu u cjelini. Naš kućni odgoj i savjest svakog ponaosob, a ne međunarodne konvencije, čuvali su nas od počinjenja ratnih zločina. Unatoč brojnim svinjarijama počinjenim tijekom rata, moji suborci i ja uzdignute glave hodamo zemljom. Nažalost, neofašističku, ustašku, ideologiju i njezine insignije - tolerirane tijekom Domovinskog rata - radikalna nacionalistička politika danas pokušava predstaviti kao legitimne. Toleriranje ustašoidne politike i danas, pokazuje kako hrvatsko društvo, ideološki, nije završilo Drugi svjetski rat. Potvrda je to teze kako se ustaše iz Drugog svjetskog rata ne smatraju ideološki i vojno poraženima nego, dapače, zasluge hrvatskih branitelja za ostvarenje samostalne Hrvatske države žele prisvojiti za sebe - predstavljajući se sinonimom branitelja - mada je konačan povijesni iskorak Hrvata u stvaranju samostalne države ostvaren - unatoč opstrukcijama i šteti upravo tih i takvih 'domoljuba'. To što je vrlo mali broj pripadnika Hrvatske vojske nosio i oznake 'Za dom spremni' ne znači da su Domovinski rat vodili i uspjehe u njemu postigli 'ustaše'. Dapače, taj simbol je i tijekom Domovinskog rata kompromitirao pravednu nacionalno-oslobodilačku borbu hrvatskih patriota. Pritom, dakako, ništa krivi nisu mladi ratnici koji su na odori HOS-a nosili te simbole, nego su krive njihove vođe: Dobroslav Paraga, Anto Đapić i drugi koji su poštene ratnike kontaminirali ustaškim simbolima i manirima - što je nedvosmisleno osuđivao cijeli svijet pa i, prema šovinistima često tolerantan, hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik HV-a, Franjo Tuđman. To, pak, što se 'domobrani'' danas ne žele s 'ustašama' poistovjećivati tijekom i poslije Domovinskog rata - mada su i jedni i drugi braniteljima zvani - posljedica je odlučnosti 'domobrana' da čistom očuvaju svoju političko-ratničku čast. Da svoj pošteni patriotizam spase od kompromitiranog 'domoljublja'. Da je hrvatska država, tijekom Domovinskog rata, ozakonila ustašku ideologiju i njezine insignije, 'domobrani' bi 1995. izgubili rat kao što su ga izgubili 1945. Zbog toga, od samog početka Domovinskog rata, govorio sam i pisao kako 'domobrani' ne smiju dopustiti neoustaškim ideolozima i njihovim uniformiranim egzekutorima da svoju šovinističku politiku i njezine insignije peru kroz Domovinski rat - bez ikakve reakcije. Koliko god je nama borcima bilo teško slušati neopravdane optužbe protiv Hrvatske vojske, još više smo bili ljuti kad bismo čuli kako je bilo nepotrebnih ubojstava, pljački i rušenja objekata tijekom rata. Posebno zbog naših poginulih suboraca, nitko nema pravo svojim neofašističkim ili kriminalnim postupanjem žigosati branitelje i hrvatsku naciju u cjelini na način da nam, bilo tko i bilo kad može reći kako smo državu stvarali kriminalnim i ratno-zločinačkim sredstvima. Kao što je, s pravom, svijet žigosao Nezavisnu državu Hrvatsku, ustaški pokret i njihovo podaništvo nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji od 1941. do 1945. godine. Oni koji su svojim nedjelima ukaljali obraz naših boraca, ime naše zemlje i ime naše nacije, trebaju biti kažnjeni, a ne glorificirani, kako zajednica u cjelini ne bi stigmatizirana bila, kao što je stigmatizirana bila nakon Drugog svjetskog rata. Iz 108. brigade demobiliziran sam u travnju 1994. godine kao pričuvni natporučnik s funkcije pomoćnika načelnika stožera brigade za operativno nastavne poslove, ponijevši priznanja i odlikovanja koje su mi dodjeljivali Brigada, Zborno područje, ministar obrane i predsjednik Republike. Ponovo sam obukao hrvatsku uniformu prvog kolovoza 1995., a definitivno bio demobiliziran u rujnu nakon akcije Oluja. Želeći nastaviti s radom od tamo gdje sam stao u kolovozu 1991. godine, pokušao sam obnoviti poslove na opremanju interijera poslovnih objekata. Poslije prvog posla kojeg sam ugovorio, naručitelj, direktor Hrvatske pošte, tražio je od mene petnaest posto provizije. Učinilo mi se da se cijeli svijet ruši na moju glavu u kojoj se počelo mutiti. Dok smo moji suborci i ja ratovali, ranjavani bili i ginuli, on je bešćutno rješavao svoje imovinske apetite. I ne samo on. Mnogi su, nažalost, legitimirajući se kao velehrvati, rat iskoristili za brzo bogaćenje i lak život, pljačkajući nekadašnju društvenu imovinu i prelijevajući na račun rata u Bosni milijarde proračunskog državnog novca u privatne džepove. U ratu su se financijski potkožili i sada funkcioniraju kao složan zdrug za obranu svojih interesa. Uvukli su se u srce hrvatskog državnog aparata i tamo prakticiraju bezakonje i političku samovolju postavši nedodirljivi. Ti i takvi, onemogućavaju hrvatsku državu u normalnom i civiliziranom funkcioniranju. Mjesec dana nisam ništa radio. Ni s kim nisam razgovarao. Cijelo vrijeme razmišljao sam kako bih, da nisam oženjen i da nemam tri sina - dakle da imam dovoljno hrabrosti - otišao u šumu i nastavio rat, ali ovaj put protiv onih koji su težnju hrvatskog naroda za stvaranje neovisne države beskrupulozno iskoristili za osobne probitke. Znajući kako ništa ne radim, suborac, pukovnik Berislav Jezidžić Beco iz Slavonskog Šamca, dao mi je informaciju kako novi vlasnici iznajmljuju samoposluge Trgovačke organizacije Brod (TOB-a) te predložio da iznajmim šamačku, a ja sam iznajmio andrijevačku i počeo sve ispočetka. Učinio sam taj, kako će se kasnije pokazati, po mene i moju obitelj koban poslovni i životni potez. Iznajmio sam samoposlugu sa zastarjelom opremom i trinaest zaposlenih, iako u tom objektu nije bilo potrebno više od pet radnika. Jednostavno, nisam imao snage svoje susjede i supruge mojih suboraca otpustiti s posla. Počeo sam s radom nadajući se kako ću posao proširiti te da ću na taj način opravdati veći broj zaposlenih. Zbog poteškoća s obrtnim kapitalom, posao nisam mogao dovoljno brzo proširiti, a mjesečne plaće trebalo je redovito isplaćivati. Nitko, osim lihvarskih štedno-kreditnih zadruga, nije mi htio posuditi novac. Kuću i sve što sam posjedovao stavio sam pod hipoteku. Na kredite su mi zaračunavali šest posto kamata mjesečno. Nakon godinu i pol rada, bio sam pred bankrotom. Mogao sam ili zatvoriti radnju i bankrotirati, ili posuditi u banci novac za kupnju posluge te početi novi ciklus s još tri trgovine u najmu. Tako sam učinio. Za tri godine uspio sam organizirati četiri moderne trgovine u kojima je radilo petnaest trgovaca. Radio sam pošteno. Plaćao poreze i doprinose u cijelosti, kako za robe tako i za pune plaće. Gušio me stari kamatni uteg i nesputan šverc nelojalne konkurencije. Zbog toga sam, šest godina od početka poslovanja s trgovinama, u travnju 2000., definitivno bankrotirao. Iako sam zatvorio sve radnje, dobavljače i vjerovnike obavijestio sam da ne želim pokrenuti stečajni postupak kako oni ne bi ostali bez svojih potraživanja. Obećao sam im kako ću, čim budem u mogućnosti, izmiriti sve svoje obveze prema njima. Zbog nepokretanja stečaja, bio sam jedan od rijetkih poduzetnika koji je novčano kažnjen. Većina dobavljača i vjerovnika se ponašala razumno, neki i nisu. Ti su mi, uz izdašnu pomoć nekorektnog dijela pravosuđa, očistili sve što je zakonom bilo dopušteno. Svu opremu iz trgovina i pokretnine koje sam posjedovao, od namještaja u kući i televizora do jedinog automobila. Ponižen i posramljen, pred svojim prijateljima, susjedima i obitelji, ostao sam bez igdje ičega i bez ikakvih prihoda. Jedan od najtežih trenutaka u mom životu bio je kada mi je 3. rujna 1992. poginuo Zvonimir Čuljak, bezmalo dvadesetogodišnji suborac. Vrijeme je nekako zaliječilo tu ranu. Mada je to bio drugačiji osjećaj, mislim da nikada, nikada neću zaboraviti kako sam se osjećao kada mi je prišao najmlađi četverogodišnji sin Trpimir i rekao: „Tata u frižideru nema margarina“. Margarina, a ne maslaca, sira, salame, hrenovke ili nečeg drugog. Jer, frižider je bio potpuno prazan, a ja nisam imao niti jednu kunu u džepu. Pomilovao sam ga po kosi, okrenuo glavu na drugu stranu kako dijete ne bi vidjelo moje suze te jecajući izišao u prazno dvorište kuće koja više nije bila moja… Od travnja, dakle, do listopada 2000., niti sam što radio, niti sam znao izlaz. Sa šesteročlanom obitelji, bez prihoda i s velikim dugovima, živio sam u kući koju sam godinama gradio, a sada dugovao najam 150 Eura banci za najamninu. Samo oni koji su prošli slično, znaju kako sam se tada osjećao. Trudio sam se cijelo vrijeme misliti kako nije grijeh posrnuti, nego ne ustati. Dakle da ne klonem duhom. Onu narodnu da „jedno zlo ne dolazi samo“ potvrdili su moji drugovi iz SDP-a. Oni za koje sam vjerovao, kao uostalom i birači, da su bili dobri ljudi u loša vremena. Naime, godinama sam u Brodsko-posavskoj županiji i šire bio smatran frontmenom nove autentične hrvatske socijaldemokracije. Nove stranke s novim ljudima i novim programom zaštite interesa rada i prava. Vjerovao sam u ono što sam govorio. Vjerovali su mi i birači potvrdivši to i na izborima. Drugovi su samo šutjeli i promatrali puštajući me da se borim, javno gotovo sam, u ona vremena kada je bogohulno bilo biti član stranke kojoj je Ivica Račan na čelu. Poslužio sam im kao drveni ovan za probijanje vrata na utvrdi, a kad su vrata probijena nastao je stampedo u kojem su me šutljivci jednostavno zgazili. Kada sam se počeo opirati dokazujući i u javnosti da ja nisam oni, kako bi birači shvatili da ih nisam prevario, vodeći brodski esdepeovci su otišli do dna. Sazvali su tiskovnu konferenciju na kojoj su me proglasili kriminalcem te lažnim borcem i invalidom domovinskog rata. To što je državna odvjetnica utvrdila i na sudu izrekla da „sve činjenice ukazuju kako se (u mom slučaju) ne radi o krivičnom djelu“, ili to što su sve kontrole od ministra branitelja do cijelog saborskog kluba zastupnika SDP-a utvrdili kako se ne radi o lažnom nego o stvarnom invaliditetu, ne umanjuje štetu koju su mi nanijeli. Poslovno propao, a politički izvan fokusa SDP-ovih interesa - što je bilo očito iz činjenice da prvi put od 1990. nisam bio stranački kandidat za zastupnika u Saboru - nastavio sam borbu za unutarstranačku demokratizaciju i naglašeniju nacionalnu komponentu u stranačkoj, programskoj i tekućoj politici. Za to nisam uspio dobiti potrebnu potporu kolegica i kolega članova Glavnog odbora SDP-a. Zbog toga, izradio sam potpuno novi, alternativni, Statut stranke s namjerom da ga organizatori 8. konvencije upute na unutarstranačku raspravu i, u konačnici, o njemu odluče na Konvenciju stranke. Svjesni činjenice kako je moj alternativni Statut puno demokratskiji i europskim dosezima socijaldemokracije primjereniji, predsjednik Glavnog odbora SDP-a, Mato Crkvenac, nije ga želio uputiti na raspravu u 'stranačku bazu'. Osim toga, nije ga želio niti blagovremeno, s ostalim dokumentima konvencije, dostaviti delegatima, iako je po aktualnom Statutu stranke bio obvezan to učiniti. Moj prijedlog statuta, oblikovan kao 84 amandmana na službeni prijedlog statuta, delegatima je dostavljen na sam dan održavanja konvencije, s očitim ciljem da se sudionici konvencije ne bi upoznali s njegovim sadržajem. Na taj način, vodstvo stranke je pokazalo kako me na Konvenciji žele predstaviti remetilačkim faktorom. U slučaju mog inzistiranja na dosljednom poštivanju Poslovnika o radu 8. konvencije, o svim mojim amandmanima delegati bi se morali očitovati, a to bi trajalo nekoliko sati. Zbog toga, odustao sam od alternativnog statuta. Konvencija je, ustvari, koncipirana kao svečani skup na kojem će biti demonstrirano neraskidivo bratstvo, sloga i jedinstvo unutar stranke. Dnevnim redom uopće nije bilo predviđeno podnošenje izvješća o radu stranke u proteklom mandatnom razdoblju, niti je bila zamišljena bilo kakva rasprava o radu stranke. Isto tako, nije bilo predviđeno niti predstavljanje kandidata za predsjednika i druga tijela stranke. Upozorio sam na to, a kako nitko nije reagirao, odlučio sam odustati od kandidature za predsjednika stranke, iako sam prikupio potreban broj potpisa. Inzistirao sam tek na četiri bitna amandmana, želeći na najznačajnijoj razini odlučivanja stranke ostaviti službeni trag koliko je stranka anacionalna i nedemokratski ustrojena te, posljedično, koliko je članstvo monolitno oko predsjednika kao 'učitelja i vođe'. U prvom od ta četiri amandmana predložio sam neka skraćeni naziv stranke odražava njezino puno ime: Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDPH). Dakle, predložio sam da napravimo novi otklon od stare Partije. Da i simbolično nastavim s transformiranjem stranke od Saveza komunista Hrvatske - stranke demokratskih promjena SKH-SDP, preko SDP do SDPH. Učinio sam to iz formalnog i supstancijalnog razloga. Formalno, zbog situiranja stranke u prostor njezina djelovanja, a supstancijalno zbog naglašavanja njezina hrvatskog identiteta. Zbog hipoteke anacionalne prošlosti Saveza komunista, iz kojeg je proistekao SDP, kao i zbog distanciranja od anacionalnih globalista, koji su vrlo utjecajni u stranci. Ni formalni niti supstancijalni razlog nisu prošli. Za amandman je bio tek jedan od oko 1200 delegata Konvencije. Bio je to dokaz da stranka izričito izbjegava istaći svoj nacionalni identitet. Drugim amandmanom pokušao sam demokratizirati stranku i, zbog toga, reducirati ovlasti predsjednika prijedlogom da, između dvije Konvencije, strankom ne upravlja predsjednik, nego Glavni odbor. Za taj amandman glasalo je sedam delegata. Bio je to dokaz licemjerstva predsjednika Ivice Račana koji se u državi zalagao za parlamentarni sustav - kako bi kao premijer bio dominantna politička figura zemlje, a u stranci za rigidni predsjednički sustav - kako bi strankom vladao autokratski. Osim toga, bio je to dokaz da članstvo stranke, bespogovorno, zbog minornih osobnih i partikularnih interesa, slijedi vođu, a ne demokratske postulate za koje se deklarativno zalažu. Trećim amandmanom tražio sam da predsjednik stranke ne može samostalno zauzimati i utvrđivati političke stavove stranke, tvrdeći kako to političko pravo pripada konvenciji stranke, a operativno Glavnom odboru. Unatoč mojoj argumentaciji da je to opće mjesto europske socijaldemokratske prakse, za taj amandman glasalo je tek 17 delegata. Četvrtim amandmanom založio sam se da predsjednici općinskih, gradskih i županijskih organizacija, na svojim razinama, imaju ovlasti koje ima predsjednik SDP-a na razini države. Na taj način, s jedne strane želio sam osvijestiti neprimjerenost sustava upravljanja strankom njezinim proklamiranim politikama, a s druge strane želio sam demonstrirati statutarno situiranu nejednakost članstva i nekonzistentnost njezina ustroja. Ovaj amandman dobio je 175 glasova i, dakako, nije prošao. Na taj način, većina delegata Konvencije deklarirala se kao politički i karakterno podkapacitirana podanička čeljad koja od 'učitelja i vođe' očekuje dio moći i sinekura za svakog od njih. Odbijanjem ova četiri amandmana, postalo je potpuno jasno kako je unutarstranačka demokracija statutarno reterirala na razinu unutarpartijske demokracije Komunističke partije pedesetih godina prošlog stoljeća i kulta ličnosti Josipa Broza Tita. Ostavkom na vijećničku funkciju u Skupštini Brodsko-posavske županije koncem 1999. i konačnim razlazom s politikom Ivice Račana na posljednjoj konvenciji SDP-a, koncem 2000. godine, de facto, nakon deset godina, prestao sam politički djelovati kao član SDP-a. Županijsku skupštinu sam napustio, a mandat vratio stranci, nakon mog posljednjeg izlaganja u kojem sam obrazložio zašto podnosim ostavku i distanciram se od tog i takvog SDP-a. Rekao sam kako to činim zbog toga što je iz stranke isključena Blaženka Gogić, osoba koja je deset godina samo uzdizala ugled hrvatske socijaldemokracije i ničim ga narušila nije, a iz redova stranke isključili su je upravo oni koji svojom bezobzirnom boljševičkom politikom poslušništva i jednoumlja narušavaju ugled stranke, razaraju njezin unutarstranački demokratski kapacitet i srozavaju opći politički ugled u društvu. Nadalje, rekao sam kako je strankom zavladao isti onaj duh, koji je svojevremeno formirao logore za preodgoj članova komunističke partije i društva koji se usudiše misliti drukčije. Potom, zbog toga što je strankom zavladao isti onaj duh koji je Hrvatsko proljeće 71. godine, brutalno, pretvorio u još jednu sramnu i otužnu sliku u nacionalnoj povijesti, na duže vrijeme zagušivši hrvatski politički preporod. Zatim, zbog toga što su strankom zavladali isti oni karakteri i one naravi, koji bi svoju opravdanu strepnju iz 90-ih godina, danas, sa zluradim užitkom prevalili na sve one koji 90-ih strepjeli nisu. I na kraju, zbog mentalnog sklopa i političkog duha koji nema veze sa socijaldemokracijom, a ponovo i neskriveno vlada brodskim SDP-om i gospodari njegovom kolektivnom voljom, i ne samo njegovom. Jer gotovo čitava tzv. Hrvatska socijaldemokracija nema ni nacionalni ni socijalni niti demokratski identitet, nego je tek opčinjena magijom vladanja u zajednici i tehnologijom promoviranja kadrova u stranci. Podnošenjem ostavke na članstvo u Županijskoj skupštini, dakle, presijecanjem i posljednje niti koja me operativno-politički povezivala sa SDP-om Brodsko-posavske županije te istupom na Konvenciji stranke, učinio sam posljednji korak u distanciranju od te i takve politike. Nakon što sam podnio ostavku i na taj način demonstrirao kako ću radije izgubiti status u stranci s onima koji su me podržavali, nego dobiti s onima koji gaze i sam supstrat političke ideje radi moći, Račan me pozvao na razgovor u Zagreb. Kao iskusan partijski lider i on je slijedio navodno Lenjinovu tezu kako je majka svih politika, kadrovska politika. Tijekom dugog razgovora, vođenog u 'četiri oka' u uredu predsjednika Partije, Račan se svojim kontroliranim, polaganim i dugim monolozima nastojao - prije svega pred samim sobom - amnestirati od načina upravljanja strankom i od politika nespojivih sa socijaldemokracijom. Politika koje su kompromitirale programsku i kadrovsku supstancu stranke. Iz tog razgovora, izdvajam tek dvije paradigmatične dijaloške sekvence. Prva je s početka, a druga s kraja našeg zadnjeg razgovora. - Jerko, radikalan si. Ne možeš tako. Ti si frontalno napao većinu. Moraš praviti kompromise. Politika je umijeće mogućeg. - započeo je Račan s tezom na kojoj je temeljio svoju dugu političku karijeru sintagmiziranu kao 'odlučno možda'. - Samo fukare prave kompromise oko temeljnih političkih načela. Gdje je crta ispod koje kompromis nije moguć? Je li prihvatljivo da 'naš' čovjek ubije 'njihovog'; da naši ljudi, kadrovskim inženjeringom dolaze na vlast i vladaju nedemokratski - u partikularnom, a ne općem interesu? Smije li biti kompromisa s pretvorbeno-privatizacijskim pljačkašima društvenog vlasništva ili ne?, nizao sam slična pitanja, zauzevši uobičajen ratoboran gard kojeg sam zadržao do kraja razgovora. - Ti nisi pragmatičan. - na kraju je sublimirao Račan. - Za razliku od tebe, kome je pragma pojela ideološku supstancu. - zaključio sam razgovor, ustao, pružio mu ruku, pogledao ga u oči te se, istodobno, pozdravio s novim 'učiteljem i vođom' i starom Partijom. Nedugo potom, počeo sam s radom na konstituiranju političko-programske struje - Frakcije - unutar SDP-a. Budući da je, u međuvremenu, SDP osvojio vlast te osigurao položaj i funkcije, privilegije i sinekure svojim kadrovima, frakcija nije postala relevantan politički i kadrovski korektor politika SDP-a. Od travnja do listopada 2000., dakle u vrijeme priprema Konvencije stranke, nisam imao nikakvih prihoda. U listopadu me kontaktirao moj budući poslovni partner Ivan Rimac iz Samobora, višegodišnji građevinski poduzetnik u Njemačkoj. Predložio mi je sastanak na kojem bismo razgovarali o mogućoj poslovnoj suradnji. Našao sam se s čovjekom u uredu brodsko-posavskog dožupana, Vlade Plavca, i saslušao ga. Ispripovijedao mi je kako je u Njemačkoj radio kao građevinski poduzetnik za tamošnje trgovačke lance koji imaju namjeru širiti se i u Hrvatskoj. Budući da je on iz Hrvatske, logično se nametala potreba da svoje poslove preseli u Hrvatsku. Radio je na poslovima otkupa građevinskog zemljišta te ishođenju i kompletiranju građevinske dokumentacije više od dvije godine, ali ništa postigao nije. Molio me da se s njime udružim te da zajedno poslujemo. Rekao sam mu da sam bankrotirani poduzetnik te da nemam nigdje ništa, osim dugova. Odgovorio mi je kako zna tko sam i što sam te da mi se zbog toga i obraća. Znao je da sam bio pet godina u Njemačkoj te da tečno govorim njemački jezik, da sam se u Hrvatskoj bavio građevinskim poduzetništvom u sanaciji objekata i opremanju interijera, da sam bio trgovac, da sam dragovoljac Domovinskog rata, da poznam ovdašnje prostore na kojima bi se mogli graditi trgovački centri itd. Rekao mi je kako on ima naručitelja poslova koji ima potreban kapital za financiranje tih poslova. Zaključno, predložio je da spojimo ono što ja imam a on nema, s onim što on ima a ja nemam, te da počnemo raditi kao ravnopravni partneri. Tražio sam par dana za odgovor. Zatim sam, kod nekolicine svojih prijatelja, provjerio hoće li mi pomoći da poštenim poduzetništvom, bez špekulativne poduzimljivosti i mafijaških metoda, svoj posao radim u okvirima zakona, bez ičijeg 'pokroviteljstva' i 'pomoći'. Tražio sam samo da mi obećaju kako će me zaštititi od samovolje korumpiranih činovnika i njihovog reketarenja te ostalog šljama koji se ilegalno bogati na transakcijama građevinskim zemljištem. Mada nisam tražio malo, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić (SDP), splitski gradonačelnik Ivica Škarić (HSLS), riječki gradonačelnik, a potom potpredsjednik Vlade i ministar financija Slavko Linić (SDP), koprivnički gradonačelnik i zastupnik Zvonimir Mršić (SDP), brodski gradonačelnik Jozo Meter (HDZ), zadarski gradonačelnik i zastupnik Božidar Kalmeta (HDZ) zastupnik Ivić Pašalić (HDZ), dubrovački župan Ivan Šprlje (SDP), splitski zastupnik Marin Jurjević (SDP), potpredsjednik Sabora Zdravko Tomac (SDP), ministar obrane Jozo Radoš (HSLS), ministar vanjskih poslova Tonino Picula (SDP) i sijaset drugih dužnosnika odgovorili su mi kako će učiniti sve da me zaštite, kako bismo partner i ja mogli raditi pošteno, dakle, u zakonskim okvirima. Nakon tog saznanja pozvao sam Rimca, napravili smo ugovor o poslovnoj suradnji između njegove tvrtke Rimc d.o.o. s dvoje zaposlenih, koja je poslovnu 2001. godinu završila s 13.117,00 kn. dobiti i mojom tvrtkom Zovak & sinovi d.o.o., također s dvoje zaposlenih, koja je 2001. godinu završila sa 77.000,00 kn dobiti. Potom, počeo sam putovati. Prvo u automobilu posuđenom od moga prijatelja, uglednog brodskog kirurga dr. Vladimira Jerkovića, a potom u 'Škodi' koju smo, zarađenim novcem, kupili za mene u siječnju 2001. Tražio sam pogodne lokacije za izgradnju trgovačkih centara, s ciljem njihove kupnje u ime i za račun naručitelja iz Europe. Za godinu dana, prešao sam 80-ak tisuća kilometara, a pred kraj 2002., na jednom poslu (kupnja 20 tisuća metara kvadratnih građevinskog zemljišta od crkve i Grada te ishođenje građevinske dozvole za prvi zagrebački Kaufland na uglu Branimirove i Mandlove ulice u Zagrebu) zaradio sam svoj 'prvi milijun' i više. Njemačkih maraka (DEM). Poslovi su bili kristalno čisti. Novac smo zarađivali poslujući s njemačkim klijentima, a porez na dodanu vrijednost i porez na dobit uredno plaćeni hrvatskoj državi. Poslovni princip je bio isti kao kod ugovaranja opremanja neke pošte ili banke, odnosno, kao kod prodaje jogurta ili kruha u samoposluzi, samo su ulozi bili veći. Zahvaljujući velikom prometu, i uz manju proviziju, zarada za mene i mog partnera bila je velika i za europske standarde, a ne samo za hrvatske prilike. Jedna od parcela koju smo htjeli kupiti u Slavonskom Brodu za njemačku firmu Kaufland bila je u vlasništvu Slavonije DI. Tadašnji vlasnik Slavonije DI bila je Privredna banka Zagreb, a PBZ je bila u pretežitom vlasništvu talijanskog Gruppo Intesse? Talijani nisu htjeli prodati samo građevinsku parcelu za koju smo bili zainteresirani, nego cijelu tvrtku zajedno s 505 zaposlenih. Kako se mi nismo bavili proizvodnjom furnira nego prometom nekretnina, tvrtka nas nije interesirala. Uprava PBZ-a nas je uputila na čekanje kupca njihove tvornice kojem se potom trebamo obratiti. Nakon čekanja godinu i pol dana, budući da Slavonija DI nije prodana na jednom međunarodnom i dva domaća natječaja, koncem 2001. god, opet sam se obratio Upravi PBZ-a. Direktor Uprave, Božo Prka, u njegovu uredu informirao me kako je objavljen treći domaći natječaj za prodaju te mi predložio da se obratimo aspirantu koji se pojavio s namjerom kupiti tvrtku. Slučajno saznavši tko je 'aspirant', odlučio sam se tim podrobnije pozabaviti. Pregledao sam javnu natječajnu dokumentaciju i u njoj ustanovio nekoliko vrlo indikativnih podataka. Visokopozicionirani brodski esdepeovac i direktor privatne Banke Brod, mr.sc. Zdenko Vidaković, kao ekonomski ekspert, za prodavatelja PBZ, izvršio je procjenu vrijednosti Slavonije DI, a drugi visokopozicionirani esdepeovac, vlasnik tvornice šivanog furnira iz Oprisavaca, Mato Vladić, bio je potencijalni kupac tvornice. Očito, tvrtka za geodetske poslove u vlasništvu predsjednika županijske organizacije SDP-a, Mate Gavrana, bila bi spremna za parceliranje građevinskog zemljišta namijenjenog prodaji. Dakle, SDP-ovci koji su me poslovno i politički zgazili te ponizili, ponovo su mi stali na put. Kada sve odigraju, smješkajući se, meni bi onemogućili kupnju parcele za koju sam bio zainteresiran. Izloživši svoje slutnje, partneru sam predložio da do tada zarađeni novac uložimo u kupnju cijele Slavonije DI. On me u čudu pogledao i odbio moj prijedlog. Nije mu padalo na pamet baviti se tvornicom u kojoj 505 radnika, prosječne starosti 45 godina, radi u sto posto amortiziranim objektima na sto posto amortiziranoj opremi, s velikim dugovima, bez svoje prepoznatljive proizvodne marke namještaja i na rubu egzistencije. Nakon izvjesnog vremena, kada je shvatio da možda i nećemo izgubiti novac, a da će meni pomoći da usranima prepriječim put do potoka - pristao je. Kako je cijela operacija eventualne kupnje Slavonije DI, s obzirom na okolnosti, zahtijevala apsolutnu diskreciju, ponudu smo predali pola sata prije isteka roka. Ponudili smo bezmalo puni iznos koji je bio naveden u procjeni vrijednosti tvrtke. Zvanični podnositelj druge ponude, siguran kako u pripremi prodaje ništa nije propustio, ponudio je točno četiri puta manje od nas. Vidjevši to, vlasniku Slavonije DI nije bilo teško odlučiti tvornicu prodati onome tko je ponudio više. Tako je tvornica postala naša. Dakle, Slavoniju DI kupila je tvrtka 'Rim i Zov' d.o.o. čiji vlasnici su bili, ravnomjerno 50:50 posto, tvrtke Rimc d.o.o. iz Svete Nedelje i Zovak & sinovi d.o.o. iz Donjih Andrijevaca. Oni koji su bili razočarani takvim ishodom, pokrenuli su lavinu politikantskih objeda protiv kupaca Slavonije DI, iako ništa o kupnji niti kupcima nisu znali. Naime, sve do isplate i uknjižbe u sudskom registru, što je trajalo gotovo dva mjeseca, nisam obznanio kako se radi o meni i mom partneru Rimcu. Sindikat i uprava tvornice, nekada zajedno, a nekada odvojeno, pisali su gradonačelniku, županu i predsjedniku države Stjepanu Mesiću, moleći ih neka im pomognu da se tvornica proda drugom ponuditelju. Onom koji je nudio četiri puta manje novca! Ili samoj upravi i radnicima, mada se nikada nisu javili na natječaj, a uprava je izrijekom odbila kupiti tvrtku, mada je PBZ prvo njima nudio kupnju. Rasprava se vodila na županijskom poglavarstvu i županijskoj skupštini, a sve s ciljem da se poništi kupnja Slavonije DI. Sindikat je pokrenuo sudski spor, a hitno je zakazano i prvo ročište, drugi dan po našem ulasku u tvrtku, tražeći tri milijuna kuna za neisplaćene razlike u plaćama iz 1995., 1996., i 1997. godine. Jedna 'dobro obaviještena' saborska zastupnica javno je napala „takovu privatizaciju“, ne znajući čak ni to da se nije radilo o privatizaciji nego o kupoprodaji jer je Slavonija DI, prije nego smo ju mi kupili, punih osam godina bila u stopostotnom vlasništvu Privredne banke Zagreb. Političke stranke su sazivale tiskovne konferencije lijući suze nad jadnim radnicima koje će navodno novi vlasnici odmah otpustiti. Dušebrižnici su čak išli toliko daleko da su tvrdili kako se samo za jednu parcelu tvrtke može dobiti tri do četiri miliona DEM. Toliko bi vjerojatno dobili oni nesposobnjakovići. Nama, međutim, novim vlasnicima Slavonije DI, to nije bilo dovoljno za revitalizaciju tvrtke i dakako našu zaradu. Mi smo očekivali puno više. To smo i postigli zahvaljujući našoj pameti, iskustvu i pozicioniranosti na hrvatskom tržištu nekretnina. Ukratko, radom s njemačkim partnerom na njegovoj ekspanziji u Hrvatsku, pošteno smo zaradili relativno velik novac te, nakon njegova oporezivanja, od talijanskog prodavatelja Gruppo Intesse, kupili devastiranu hrvatsku tvrtku s ciljem da je restrukturiramo i reafirmiramo, kako bi u njoj radnici zarađivali za sebe i svoje obitelji, ali dakako i mi suvlasnici za sebe i svoje, a ne da ju raskomadamo i prodamo. Ma koliko moj partner Rimac mislio kako bi potonje bilo racionalnije i po nas same korisnije. Da je tome tako pokazuju naši postupci od ulaska u tvrtku. Prvi naš kontakt s poslovodstvom tvrtke dogodio se 16. veljače 2002. godine u 10 sati na prvom zajedničkom sastanku uprave i vlasnika. Bilo je to dan poslije uknjižbe tvrtke Rim i Zov d.o.o. u slavonsko-brodski sudski registar, kao stopostotnog vlasnika Slavonije DI. Na tom sastanku, glavni direktor Slavonije DI, Miroslav Mikić s pomoćnicima za računovodstveno-financijske i komercijalne poslove te direktorima šest samostalnih tvornica: Tvornice furnira, Tvornice namještaja, Tvornice ljuštenog furnira i otpresaka, Tvornice parketa, Pilane i TOS-a (Tehničkog održavanja sredstava) bili smo upoznati s pogledom poslovodstva na stanje u tvrtki. Po njihovu mišljenju, tvrtka se nalazila u teškoj situaciji, jer je bila „radno intenzivna i nisko profitabilna“, a vlasnik, talijanska banka, svoj portfelj je upravo čistio od takve industrije i nije mu padalo na pamet ulagati u sto posto amortiziranu opremu, radnu snagu niske kvalificiranosti i visoke starosne dobi te opći razvoj tvrtke. U cijeloj tvornici je bilo zaposleno samo 27 kvalificiranih stolara od čega su dvojica mogla samostalno raditi. Sirovina koju su kupovali u Hrvatskim šumama bila je nedostatna za upošljavanje svih kapaciteta, a ona koju su kupovali bila je ispod razine potrebne kvalitete. Zbog loše sirovine, zastarjele opreme, niske produktivnosti i nepostojanja vlastite proizvodne marke, poslovodstvo se zaduživalo u banci kako bi održalo tvornicu i radna mjesta u kakvoj-takvoj funkciji. Mada sam pokušao, nisam mogao shvatiti i razumjeti njihovu temeljnu poslovodnu politiku koja je glasila „što viša faza obrade drveta to je veći gubitak“. Već na tom prvom sastanku, rekao sam kako će buduća poslovna politika tvrtke biti „što viša faza obrade to veći dobitak“. Dakako, potpuno svjestan činjenice da se ta poslovna filozofija ne može ostvariti s aktualnim parametrima. Posebno ne s amortiziranom opremom, bez industrijske kulture i inovativne pameti, kvalitetne sirovine i jeftinog obrtnog kapitala. Poslovodstvo je pomislilo kako ja nemam pojma o čemu govorim, jer ne poznajem ni struku niti stanje u tvrtki te su od prvog dana bili skeptični i indiferentni prema novoj poslovnoj filozofiji. Poslije tog sastanka, partner i ja smo se dogovorili da prestanem s radom na prometu nekretninama i prihvatim se restrukturiranja Slavonije DI. Šest mjeseci sam intenzivno radio na sanaciji šteta koje su godinama nastajale zahvaljujući općoj inertnosti u tvrtki i njezinu okruženju. Obećao sam da naša politika nije otpuštanje nego zapošljavanje, da naša politika nije smanjenje nego povećanje proizvodnih kapaciteta, te da pet godina nećemo iz tvrtke izvući niti kune dividende, nego ćemo svu dobit ulagati u sanaciju postojećeg stanja i razvoj. Odmah sam potpisao nagodbu s radnicima da ćemo im isplatiti zaostale razlike u plaćama čim prodamo prvu građevinsku parcelu, što smo u međuvremenu i realizirali. Naložio sam neka se svim radnicima kupe nova odijela, jer ih od 1990. godine nisu dobivali, da se svakodnevno, u neograničenim količinama po radniku, kupuje mlijeko za one koji rade na radnim mjestima s pogoršanom mikroklimom. Počeli smo s čišćenjem bezmalo sedamdeset hektarski krug tvornice i proizvodnih hala šest tvornica kako bi radni uvjeti bili ljudskiji. Istodobno, sa stare na novu lokaciju, preseljavali smo tvornicu ljuštenog furnira i otpresaka, tvornicu parketa i Upravu tvrtke. Organizirali smo posebne autobusne linije za unajmljene autobuse kojima su zaposlenici prevoženi od tvornice do njihovih kuća. Nakon četiri mjeseca, pred svim zaposlenicima, poslovnim partnerima tvrtke, lokalnim političarima i javnim medijima predstavili smo program preustroja tvrtke. Programom smo predvidjeli prodaju stare lokacije tvornice u Svačićevoj ulici i na tom mjestu izgradnju tri do četiri trgovačka centra s 900 parkirališnih mjesta. S jedne strane bismo iselili gradskog zagađivača okoline i građevinsku rugobu, a s druge bismo građanima omogućili da na jednom mjestu mogu kupiti sve potrebno za kuću i to po povoljnijim cijenama nego do tada. Nije zanemariva niti činjenica da će na toj lokaciji biti zaposleno oko tristo Brođanki i Brođana, govorio sam tada. Sredstva dobivena na taj način, uložit ćemo u revitalizaciju tvrtke, poboljšanje uvjeta rada i povećanje zarade kako za uposlene tako za vlasnike. Sve što smo obećali i izvršili smo, ili je izvršenje bilo u tijeku. Najvažnija promjena u tvrtki, međutim, dogodila se u promjeni poslovne, proizvodne i upravljačke filozofije. Za godinu dana, svojim snagama, dizajnirali smo projektirali i proizveli devedesetak novih jedinica namještaja iz tri obitelji proizvoda. Za dječje vrtiće, osnovne i srednje škole, te sjedeće garniture od prirodnog drveta. Koliki je to iskorak bio, vidljivo je iz činjenice da Slavonija DI, posljednjih dvadesetak godina, nije proizvela niti jedan novi proizvod. Upravljačku poslovnu filozofiju, iz „zapovijedaj i kontroliraj“, promijenio sam u „potiči i vodi“. Na ulazu u tvrtku dao sam postaviti pano s natpisom: „Stoljetna tradicija je naše ishodište, vrhunska kvaliteta je naše polazište, zadovoljan kupac je naš cilj“. Rođen sam u selu koje je okruženo slavonskim hrastom lužnjakom. Uz njega sam odrastao. Zavolio sam ga kao što dalmatinac voli more, zagorac svoje brege pod vinogradom, seljak svoju oranicu… O zaštiti slavonskog hrasta i našoj ludosti što ga izvozimo kao sirovinu pisao sam i govorio godinama, ne znajući kako ću jednoga dana biti u prilici provoditi ono o čemu sam maštao i drugima sugerirao. Praviti hrvatski namještaj od slavonskog hrasta i prodavati ga Talijanima, Englezima, Nijemcima… kao visoko cijenjene proizvode i po dizajnu i po kvaliteti sirovine. Međutim san, poštene, dobre i po cijelo društvo korisne namjere su jedno, a naša stvarnost nešto sasvim drugo. Neke ljude sveti egoizam vodi tako daleko da su spremni zaklati cijelog društvenog vola zbog svoje jedne šnicle. [1] Moša Pijade - Predsjednik Savezne narodne skupštine FNRJ, član Izvršnog komiteta CK SKJ, slikar, radnik u kulturi, prosvjetni radnik, prevodilac, komunist, partizan, jedan od osnivača Tanjuga, jedan od tvoraca ustava FNRJ … |
