Teški su zatvorenici, a ne zatvor

Drugi dan, četvrtak, 31. siječanj 2019.

Iz sna, drijemeža ili razmišljanja, galamom sam vraćen u stvarnost.

- Pička ti materina, ciganska, jesam ti rek'o da ne hodaš po sobi dok ljudi spavaju - potpuno me razbudi Zijad svojom galamom na Borisa, čija je mala konstitucija prikrivala njegovih 36 godina.

- Htio sam počistiti sobu - tiho mu odgovori Boris, a Zijad, ni sam se ne obazirući na činjenicu da „ljudi spavaju“, povika:

- Ali ne sad, idiote. Kad ustanemo.

- Može li to malo tiše - javi se Zenga[1], Josip iz Forkuševaca i, ne ustajući, zapali svoju prvu jutarnju cigaretu. Kad god bi otpuhnuo, dim bi slao u pravcu moje glave iznad sebe.   

Bila je to jedna od najdužih noći u mom životu. Dakako, ne zbog toga što su „komandiri“, kako zatvorenici u kaznionicama nazivaju zatvorske čuvare, svjetlo ugasili sinoć u deset, a upalili jutros u sedam sati.

Prije svega zbog dima koji je dolazio k meni kao iz čađave mehane, ustao sam, obukao se, napravio krevet te otišao 'pustiti vodu' u WC-u i potom napraviti druge poslove koji se inače obavljaju iznad lavaboa u jutarnjim satima. Po izlasku iz sanitarnog čvora, iz dva razloga, odlučio sam proučiti Dnevni raspored za zatvorenike obješen na ulazna vrata ćelije. Dok budem čitao upute 'cimeri' će zauzeti svoja mjesta za stolom te će biti vidljivo gdje ja mogu sjesti i drugo, saznat ću osnovne zapovijedi kojih se valja držati ako ne želiš upasti u oči policiji i/ili zatvorenicima. A ja to sigurno nisam htio. Nisam želio ničiju posebnu pozornost.

Prije nego sam počeo čitati uputstva s vrata, obrati mi se Halit kojem je tek glava virila ispod deke gornjeg ležaja uz prozor:

- Dobro je to što se u WC vidi 30 centimetara ispod vrata i metar iznad. Kad sam bio u Sremskoj Mitrovici u zatvoru, jedan Crnogorac se vratio izvana i kuca na vrata klozeta, a drugi robijaš veli: „Vidi kako je čovek post'o kulturan, kuca i na vrata klonje[2].“. A mor'o je da kuca pošto je WC bio uzidan od poda do stropa. Im'o je prava vrata i ništa se nije vidjelo unutra, pa nikad nisi znao je li slobodno ili ne. - 

Dakle, Upraviteljica Centra za dijagnostiku donijela je Dnevni raspored za zatvorenike još 2013. godine. Iz njega sam, kao važno, zapamtio kako je ustajanje u sedam sati, a potom slijedi spremanje kreveta i osobna higijena do doručka u 7.30. Nakon doručka počinju dijagnostički postupci koje provode psiholog, sociolog, pravnik i drugi, što traje do ručka u 13 sati. Poslije ručka su 'šetnje' u dvorištu ili 'slobodne aktivnosti' u ćeliji sve do večere u 19 sati. Iza večere, za one koji nisu bili prije, počinje dvosatni boravak na svježem zraku, takozvana 'šetnja'. Po povratku u ćeliju zatvorenici mogu gledati televiziju do ponoći. Dežurni policajci svjetla gase u 22 sata.

Osim dnevnog rasporeda, objavljene su i druge važne informacije: Posjete na jedan sat dopuštene su utorkom i petkom te prvom i trećom nedjeljom u mjesecu, a odvjetnicima svakim radnim danom od devet do 15 sati. Zatvorska kantina radi ponedjeljkom i četvrtkom, a polog robe i prijem paketa moguć je svaki radni dan od 9 do 14 sati. Kupanje i šišanje na rasporedu je jednom tjedno, kao i zdravstvena zaštita - ako nije hitno. Telefonirati s najužom obitelji dopušteno je 10 minuta - tjedno.

Budući da sam se osjećao 'ratnim zarobljenikom', reaktivirao sam vlastitu ratnu maksimu: Resurse na raspolaganju koristi minimalno, a opasnosti koje prijete izbjegavaj maksimalno.

Pored najgoreg dijela dana - ujutro između sedam i pola osam -  kad pet ljudi, jedan za drugim, ulaze u WC i glasno seru, prde, pišaju, ispuhuju nos, a neki dugo i bolesno kašlju nakon čega, u lavabo ili WC školjku, iz sebe izbacuju cijele plahte pušačkog šlajma, najveći problem u ćeliji je pušenje.

Halit i ja smo nepušači, a ostala trojica puše k'o Turci. Zbog toga, često sam se obraćao Albancu:

- Halit, molim te otvori taj prozor, pogušit ćemo se.

Nakon moje molbe, Zijad bi uvijek dodao:

- Nemoj dugo, ohladit ćeš sobu.

Za razliku od odvratne večere koju su činili griz i mlijeko, doručak je bio sasvim pristojan za uvjete u kojima smo se nalazili: mesni narezak od 100 grama neto AS comerce Višnjevac, četvrt kruha i čaj. Ručak je bio vrlo dobar: 'carsko meso', riža s povrćem i četvrt kruha. Uglavnom, hrana u kaznionicama je loša mada kuhari, u pravilu, dobiju dovoljne količine korektnih namirnica i imaju profesionalne uvjete za njezinu pripremu. Očito, svi u lancu misle kako se temeljnih postulata struke i pisanih pravila za pripremu hrane ne moraju držati 'kao pijan plota' jer su njezini korisnici tek posrnuli ljudi i pokoji čovjek. Građani drugog reda. Robijaši.

Oko pola četiri, prvi put čuo sam zapovijed koju je izgovarao policajac hodajući niz hodnik:

- Priprema za šetnju.

- Kako se priprema za šetnju? - zbunjeno sam upitao ostale.

- Tko želi šetati mora se odjenuti i obući te, kad on otvori vrata, prijaviti dežurnom policajcu koji pravi popis 'šetača' za taj dan. Kad dežurni popiše šetače, a njegova grupa dođe na red za izlazak, vrata će opet biti otključana i svi popisani, u koloni po jedan, bit će izvedeni u dvorište kaznionice - poučio me Zenga i dodao:

- Šetnja traje dva sata, a ako komandiri imaju vremena i ako je puno onih koji žele šetati, samo jedan sat, bit će uvedeni u svoje ćelije nakon jednog sata, dok ostali mogu nastaviti šetati do isteka drugog sata.

U moju prvu šetnju izašao sam s Halitom i Borisom te dvadesetak ljudi iz drugih ćelija. Zijad i Zenga, uglavnom, nisu izlazili. Šetnica se nalazi u jednom od tri 'atrija' Zatvora, pravokutnog je oblika, okružuju je troetažni paviljoni   između kojih je, također pravokutno, betonirana staza širine dva i dužine oko 90 koraka. Budući da je trasa predviđena za šetnju kratka, oni koji brže hodaju, ponekad, trebaju promijeniti pravac kako im se ne bi zavrtjelo u glavi. Tijekom šetnje vrlo je razvijena dopuštena, ali i nedopuštena, komunikacija između zatvorenika, kako s onima na šetnici tako i s onima koji se nalaze na prozorima paviljona. Uz komunikacije, vrlo je razvijen promet opijatima i drugim nedopuštenim stvarima. Temeljem vlastitog iskustva, Halit mi je dao prve savjete o ponašanju u zatvoru:

- Ne veži se previše s nikim. Nikome ne govori previše. Nikome ne daj privatni telefonski broj. Nikome ne posuđuj novac. - Nakon kraćih naputaka, zaključio je s tezom koju sam ranije čuo: „Nije toliko težak zatvor koliko su teški zatvorenici“.

Bila je to druga lekcija koju sam naučio u zatvoru.

Treća lekcija odnosila se na vrlo praktičnu zatvorsku dosjetku koja je uslijedila nakon, najčešće neopravdanog, pravila da zatvorenik, tijekom jela, ne smije koristiti nož, mada mu kuhari hranu nisu isjekli na veličinu zalogaja.

Budući da imam 'socijalne zube', nisam bio u mogućnosti odgrizati komadiće mesa serviranog u komadu. Zijad mi je pokazao kako se jednostavno, od poklopca riblje konzerve, pravi priručni nož dovoljno oštar da posluži kao pravi. Dakle, dovoljno oštar da nekome s lakoćom prerežete karotidu[3] i time napravite smiješnim uzrok zabrani korištenja noža tijekom jela.

Oni koji su imali dobre zube, iz četvrt kruha izvadili bi 'sredinu' te, umjesto nje, u 'koricu' stavili meso. Na taj način su napravili sendvić od kojeg bi odgrizali komad po komad te svaki zalogaj zalijevali varivom.

 

[1] Pripadnik Zbora narodne garde (ZNG) - Hrvatske vojske
[2] WC
[3] Glavna vratna arterija

Narudžba knjiga

Fragmenti iz knjige