53. dan, subota, 23. ožujka 2019.
Poslije jednosatne jutarnje šetnje, pripremio sam civilne stvari koje ću danas kući poslati po Kati, Domagoju i Kreši, jer će me oni, poslije 15 sati, prvi put smjeti posjetiti u Požegi.
Koliko je to bilo moguće, održavao sam toplu i opuštenu atmosferu za vrijeme njihove posjete. Sve je bilo podnošljivo dok me Domagoj nije izvijestio kako je Rimac pokrenuo stečaj nad našom obiteljskom tvrtkom Zovak & sinovi, s krajnjim ciljem da nam uzme obiteljsku kuću koju smo supruga i ja, kreditima, izgradili u Socijalističkoj Jugoslaviji, a u jednom trenutku poslovanja prenijeli u vlasništvo obiteljske tvrtke Zovak & sinovi. Dakle, onu tvrtku koju je, prije 14 godina, Rimac zaplotnjački pokrao.
Nikome od onih koji su se interesirali za taj slučaj - osim državnim odvjetnicima, sucima i političarima koji su pljačku operacionalizirali - nije bilo jasno kako je to moguće? Kako je moguće da, bez moga odobrenja, za 30 puta manju cijenu od sudski procijenjene vrijednosti, partner proda cijelu Slavoniju DI koja je bila u stopostotnom vlasništvu naše zajedničke tvrtke Rim i Zov. Tvrtke u kojoj su Rimc d.o.o. i Zovak i sinovi d.o.o. držali po 50 posto udjela.
Nikome nije jasno, kako je moguće da Sudovi pravomoćno utvrde kako imovina: šest tvornica i 220 hektara građevinskog zemljišta u Slavonskom Brodu, dakle imovina, a ne udjeli Slavonije DI, „ne vrijedi ništa“ te da Rimac nije zločinac jer je tu imovinu prodao (sebi) za 11 milijuna kuna, mada je pet neovisnih sudskih vještaka utvrdilo kako ona vrijedi od 100 do 350 milijuna kuna.
A bilo je moguće jer je cijeli proces realiziran u jednoj od najkorumpiranijih država svijeta. U Hrvatskoj.
Uzrok Rimčeva poslovnog poteza bila je njegova karakterna potka, a neposredan povod moje odbijanje da našu zajedničku tvrtku, Slavoniju DI, učinim sudužnikom za kredit njegovoj tvrtki Rimc d.o.o. u iznosu od tri milijuna eura - pred Božić 2004. godine.
Ljut zbog te moje odluke, Rimac je posegnuo za uslugama suspektnih odvjetnika i financijskih savjetnika. Na njegov upit - kako me se može riješiti kao partnera za malo novaca - odvjetnik sa zagrebačkom adresom, Niko Ivković, spiritus movens[1] cijelog projekta, imao je ideju, a kolega mu, zagrebački odvjetnik Pero Lozica, spremno se stavio na raspolaganje pomoći u operacionalizaciji te ideje. Računovodstveno-financijski suport osigurala je Revizija Zagreb d.o.o., a besramno lažnu procjenu vrijednosti Slavonije DI, po narudžbi Rimca, izradila je zagrebačka sudska vještakinja Vlatka Sakar.
Prvo su Rimčevu poslovnu potentnost spasili pred kreditorom, Raiffeisen Bank, koja je 30. prosinca 2004. donijela Odluku o dodjeli kredita tvrtki Rimc d.o.o. od tri milijuna eura - uz uvjet sudužništva Slavonije DI.
Budući da sam ja, kao direktor Slavonije DI, odbio potpisati sudužništvo - jer bih na taj način smanjio kredibilnost te tvrtke - Rimca su savjetovali neka sudužništvo izda vlasnik Slavonije DI, tvrtka Rim i Zov, čiji je (i) on direktor.
Rimac je tako i postupio. Prvu prijevaru, dakle, učinio je potpisivanjem sudužništva naše zajedničke tvrtke Rim i Zov - u iznosu od tri milijuna eura - svojoj tvrtki Rimc.
Dakle, lukavo me izigrao i na taj način, ustvari, tajno započeo proces moje eliminacije iz suvlasništvu u tvrtki Rim i Zov. I to mimo odredbi temeljnog akta o osnivanju tvrtke Rim i Zov i unatoč posebnoj skupštinskoj Odluci kako, bez znanja obojice, ništa ne smije biti učinjeno sa tvrtkom Slavonija DI.
Naime, sukladno skupom savjetu pravnika, Rimac nije prodavao udjele tvrtke Rim i Zov, nego je prodao njezinu imovinu - Slavoniju DI - i to, putem posrednika samome sebi, za 30 puta manju vrijednost od procijenjene.
Tu formalnu prepreku - tzv. ‘prikratu’ - riješio je besramnom procjenom vrijednosti imovine i još besramnijom presudom kako je ta procjena valjana - mada je glasila kako, ustvari, imovina Slavonije DI ne vrijedi ništa.
A to da direktor neke tvrtke njezinu cjelokupnu imovinu može prodati bez odluke vlasnika, omogućio je akademik Jakša Barbić koji je, kopirajući njemački Zakon o trgovačkim društvima, zaboravio prepisati identičnost norme dioničkog društva s društvom s ograničenom odgovornošću - kad je u pitanju prodaja imovine - kao što je u njemačkom Zakonu.
Naime, suprotno odredbi u njemačkom Zakonu, Barbić i ekipa, direktoru društva s ograničenom odgovornošću, dopustili su da smije prodati više od 25 posto imovine tvrtke - bez odobrenja Skupštine društva. Da smije prodati svu imovinu društva bez odobrenja Skupštine.
Budući da je Skupštinu društva Slavonija DI činio njezin jedini vlasnik, tvrtka Rim i Zov (čiji su osnivači i proporcionalni vlasnici bile tvrtke Rimc u vlasništvu Ivana Rimca i Zovak & sinovi u vlasništvu Jerka Zovka) koju su samostalno i pojedinačno zastupali i predstavljali direktori Ivan Rimac i Domagoj Zovak, ustvari, Skupštinu društva Slavonija DI činili su Ivan Rimac ili Domagoj Zovak.
Slijedom te činjenice, u ime tvrtke Rim i Zov, Domagoj Zovak je kupio, a Ivan Rimac prodao Slavoniju DI - kao imovinu tvrtke Rim i Zov.
Dakle, mada sam u vremenu od 16. veljače 2002. do 10. veljače 2005., kratko kao predsjednik Nadzornog odbora, a potom kao direktor, Slavoniju DI restrukturirao toliko uspješno da je to i struka priznala birajući me za predsjednika drvno-prerađivačke industrije Hrvatske u Hrvatskoj gospodarskoj komori, Rimac je odlučio sve prisvojiti - kako bi imovinu Slavonije DI mogao staviti u funkciju konjukturnih nekretninskih poslova.
Netom poslije incidenta s mojim odbijanjem sudužništva njegovoj tvrtki Rimc d.o.o., Rimac je u siječnju 2005. godine, u mome uredu u Slavoniju DI, u prisustvu njegovih zaposlenika, Zdravka Tolića i Anđelka Vujeve, predložio da prodamo Slavoniju DI, očekujući valjda da ću ja zatražiti neka me isplati. Međutim, ja sam njegov prijedlog odbio te mu kazao neka on svoj udjel slobodno proda, ali da ja svoj prodati ne želim.
U nastavku razgovora, Rimac je predložio da se fizički podijelimo te je od mene tražio da napravim prijedlog diobene bilance. Nakon što sam na to pristao, dogovorili smo kako ćemo - tijekom procesa diobe - za direktora Slavonije DI postaviti neutralnu osobu. Nakon donesene Odluke na Skupštini Slavonije DI, 10. veljače, 2005., Ankicu Majetić imenovali smo direktoricom tvrtke.
Kako sam o tehničkim detaljima podjele korespondenciju vodio s Rimčevim prokuristom, Anđelkom Vujevom, koji je Rimca mijenjao i na sjednicama nadzornog odbora, počeo sam se interesirati gdje je Rimac.
Budući da je Rimac zabranio svojim suradnicima da meni otkriju gdje se nalazi, oni su mi prvo govorili kako je u Njemačkoj, a potom kako je na Bliskom istoku. Pred Uskrs te godine, saznao sam da je Rimac, ustvari, u njemačkom zatvoru kamo ga je, temeljem Interpolove crvene tjeralice, isporučila srpska policija.
Po izlasku iz zatvora, Rimac je odlučio operacionalizirati plan prodaje Slavonije DI - samome sebi. Operacijom je predviđena višestruka uzastopna preprodaja tvrtke kako bi trag bio zameten, a povrat imovine otežan - nakon što pljačka bude objelodanjena.
24.6.2005. - U ime društva RIM i ZOV d.o.o., Rimac je potpisao Ugovor o prijenosu poslovnog udjela Slavonije DI tvrtki „Ferimport usluge“ d.o.o., vlasnika Miroslava Randića iz Zagreba, za 10,7 milijuna kuna, ali bez novca.
26.7.2005. - Kako je siromašni Miroslav Randić bio tek maska za transferiranje Slavonije DI u Rimčevo vlasništvo, u ime svoje tvrtke Rimc d.o.o. i uz odlučujuće, ali prikriveno sudužništvo Slavonije DI, Rimac je u „Slavonskoj banci“ podigao kredit od 11 milijuna kuna, a potom, sutradan
27.7.2005. taj iznos posudio Zdravku Krešiću kako bi on, sutradan
28.7.2005. taj iznos posudio svojoj tvrtki „Kreativ“ d.o.o., da bi ta tvrtka, isti dan
28.7.2005. taj iznos posudila tvrtki „Ferimport usluge“ d.o.o. kako bi ta tvrtka, isti dan
28.7.2005. isplatila „Slavoniju“ DI tvrtki RIM i ZOV d.o.o. Tvrtki čiji je suvlasnik onaj isti Ivan Rimac koji je, uz prikriveno sudužništvo Slavonije DI, osigurao sredstva za kupnju te iste Slavonije DI.
Po okončanju tih transakcija i čekanja da isteknu rokovi kako bi osujetili moju žalbenu intervenciju, 15. kolovoza 2005., Rimac je u Slavoniju DI doveo Randića, poslovodstvu tvrtke predstavio ga kao novog vlasnika i direktora, a aktualnu direktoricu, Ankicu Majetić otpustio.
Dakle, Ankica Majetić je 50 dana ‘protuzakonito’ upravljala Slavonijom DI, jer je u tom vremenu, ta tvrtka, promijenila tri vlasnika i cijelo vrijeme, u sudskom registru vodila Miroslava Randića kao njezina direktora.
Kako je to moguće? - pitalo me, doslovno, stotine ljudi u proteklih 15 godina. Moguće je, odgovarao sam toliko puta koliko su me pitali.
Sve je počelo u slavonskobrodskom Sudskom registru u kojem su: sudac Davorin Pavičić kao šef i Simo Zečević kao voditelj, u više navrata, višestruko prekršili Zakon o sudskom registru i tako prikrili Rimčeve prijevarne radnje tijekom pljačke 50 posto Slavonije DI.
Pored unajmljenih eksperata: odvjetnika Pere Lozice, Irene Budek i Nike Ivkovića, javne bilježnice Anice Hukelj te vještakinje Nives Hižar Franković iz Revizije Zagreb - Rimcu je trebala i pomoć ljudi iz Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu. Ljudi koji bi bili spremni pogriješiti i šutjeti, jer, bez njih prijevara ne bi bila moguća. Naime, do određenog vremena, operacija je morala biti tajna, kako je ja ne bih osujetio.
Dakle, 24. lipnja 2005. godine, u javnobilježničkom uredu Anice Hukelj (poznate po slučaju ‘peti ortak’), meni iza leđa, Ivan Rimac je s Miroslavom Randićem napravio Ugovor o prijenosu poslovnog udjela Slavonije DI.
Isti dan, kod iste javne bilježnice, donijeli su protuzakonitu Odluku o razrješenju i imenovanju člana uprave/direktora tog društva. Protuzakonitu, jer je direktora tvrtke smijenila i novog imenovala nelegalna Skupština Slavonije DI. A Skupština je nelegalna jer nije bila evidentirana u Sudskom registru i/ili u knjizi udjeličara u sjedištu tvrtke, dakle u Slavoniji DI u Slavonskom Brodu.
Kad netko jednom prekrši zakon može biti da je u pitanju propust, ali kad to na isti način učini šest puta, onda nema sumnje da je u pitanju namjera.
Dana 29. srpnja 2005. u Trgovačkom sudu u Slavonskom Brodu, Miroslav Randić je podnio zahtjev neka, kao vlasnika Slavonije DI, Sud u Sudski registar upiše njegovu tvrtku ‘Ferimport usluge’ d.o.o. kao i promjenu direktora i nadzornog odbora.
S istim datumom, sudac Davorin Pavičić je zahtjev prihvatio od osobe koja po Zakonu zahtjev nije mogla podnijeti te munjevito, bez prethodno nužnih i propisanih provjera, donio Rješenje.
Primjerak Rješenja, koji pripada ‘Slavoniji’ DI, voditelj Sudskog registra, Simo Zečević, nije otpremio u tu tvrtku, niti ga je predao ovlaštenom predstavniku Slavonije DI, nego ga je, 2. kolovoza 2005., osobno uručio Miroslavu Randiću, a on prijem Rješenja potvrdio potpisom i žigom svoje tvrtke ‘Ferimport usluge’.
U tom dijelu operacije počinjena su dva kaznena djela:
Javna bilježnica Anica Hukelj, nije smjela sastaviti i ovjeriti Odluku o razrješenju direktorice Ankice Majetić i imenovanju direktora Miroslava Randića. Naime, direktora društva imenuje aktualna Skupština društva, a članom Skupštine se postaje jedino i isključivo na dva načina: upisom vlasništva udjela u sudski registar ili u knjigu dioničara/udjeličara.
Kako Miroslav Randić, odnosno njegova tvrtka ‘Ferimport usluge’, 24. lipnja 2005. nije bio Skupština Slavonije DI, nije bio niti ovlašten mijenjati direktora.
Sudac Davorin Pavičić, pak, znao je kako se u ‘njegovu’ sudskom registru, kao vlasnik Slavonije DI, dakle Skupština društva, vodi tvrtka ‘Rim i Zov’, a kao „ovlaštena osoba“ (direktorica), Ankica Majetić.
Unatoč tome, ne poštujući odredbe čl. 43. st. 2. tč. 1. Zakona o sudskom registru, koje glase: „Prijava za upis dopuštena je ako je podnesena od ‘ovlaštene osobe’“ (direktora tvrtke), sudac Pavičić je Miroslava Randića tretirao kao „ovlaštenu osobu“, mada to nije bio on nego Ankica Majetić.
Svjesni veličine kaznenog djela, sudac Pavičić i voditelj registra Zečević, pomažu u prikrivanju pljačke u tijeku na način da namjerno krše čl. 57. Zakona o sudskom registru te „Rješenje i zaključak ne dostavljaju (ovlaštenom) predlagatelju i drugim sudionicima na koje se odnosi (Slavoniji DI), s uputom o pravu na žalbu protiv Rješenja…“, nego ga 2. kolovoza 2005. dostavljaju prvo neovlaštenom Randiću, a kada su shvatili kako se nevaljalost dostave ‘vidi iz aviona’ - jer je prijem otpravka ovjeren žigom ‘Ferimport usluge’ - dostavu za isto Rješenje vrše još jednom, ali sada na novog ‘predstavnika’ Slavonije DI, odvjetnicu Irenu Budek iz Zagreba, koja je opunomoćena od strane notorno neovlaštenog Randića još 25. srpnja 2005., a ovjera izvršena žigom ‘Ferimport usluge’.
Dakle, opet nije obaviještena ‘Slavonija DI’. Jer, kad bi informacija o pljački u tijeku stigla u Slavoniju DI, sve bi im propalo.
Mada svjestan kako prvo Rješenje o promjeni vlasnika Slavonije DI, ne samo da nije zakonito (zbog neovlaštenog predlagača promjena) nego, formalno, nije niti postalo pravomoćno, sudac Pavičić, 9. kolovoza 2005., opet na zahtjev neovlaštenog Randića, provodi drugu promjenu vlasnika Slavonije DI te o tome izdaje Rješenje koje, opet, u cilju prikrivanja radnji, ne dostavlja u Slavoniju DI, nego ga 17. kolovoza 2005. uručuje Miroslavu Randiću osobno, koji prijem potvrđuje krivotvorenim pečatom Slavonije DI.
Pečat nije ni mogao biti orginalan jer je Miroslav Randić s Ivanom Rimcem, uz oružanu pratnju karakterističnu za mafijaše, u Slavoniju DI prvi put ušao 19. kolovoza 2005. godine.
Tek tada, dakle, 50 dana od prve kriminalne radnje, direktorica Slavonije DI, Ankica Majetić, prvi put saznaje kako je smijenjena te kako je, skoro dva mjeseca, ‘neovlašteno’ upravljala tvrtkom. O saznanjima je odmah izvijestila mene, kao suvlasnika Slavonije DI, ne znajući kao ni ja kako, stvarno, suvlasnik nisam već skoro dva mjeseca.
U cilju prikrivanja tragova i kompliciranja mogućeg povratka u prvobitno stanje Rimac je, s istom ekipom, nastavio proces i trećom prodajom Slavonije DI koju je, dakako, uredno ovjerio isti sudac - Davorin Pavičić.
Treću (pre)prodaju - Mati Ravliću iz Strizivojne osobno, a ne njegovoj tvrtki Strizivojna hrast - Rimac je učinio opet posredstvom suučesnika u pljački i opet bez novaca: Naime, Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela, napisanom na dvije stranice A4 formata, tvrtka Kreativ prodala je Slavoniju DI po cijeni i na način kako piše u njegovu članku 7.
„Prenositelj poslovnog udjela ovlašćuje stjecatelja poslovnog udjela da bez ikakvog daljnjeg pitanja i odobrenja upiše svoje stjecanje poslovnog udjela iz ovog Ugovora u knjizi poslovnih udjela Društva i upiše se kao jedini član Društva u sudskom registru Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu.
Sukladno članku prvom ovog ugovora, plaćanje naknade od 11.300.000,00 kn za stjecanje predmetnog poslovnog udjela nije uvjet za prijenos i stjecanje poslovnog udjela što znači da je prijenos i stjecanje poslovnog udjela iz ovog Ugovora bezuvjetno.
Rok za plaćanje naknade za prijenos poslovnog udjela iz ovog Ugovora je 28. 2. 2006. godine.
Ako stjecatelj poslovnog udjela ne isplati naknadu za prijenos poslovnog udjela do 28. 2. 2006. godine obvezuje se najkasnije u roku daljnja tri dana prenijeti poslovni udjel nazad na prenositelja poslovnog udjela, odnosno fizičku ili pravnu osobu koju odredi prenositelj poslovnog udjela i to sve o svome trošku.“
Prevedeno na laički jezik, evo što su, ustvari, ugovorili Rimčev čovjek Zdravko Krešić i novi fiktivni kupac Slavonije DI, Mato Ravlić.
Rimac prodaje Ravliću Slavoniju DI (u skladu s tajnim ortačkim ugovorom) na način da je odmah prepisuju na Ravlića kako bi je on mogao založiti u banci, podići kredit i potom isplatiti ugovoreni iznos.
Od tih 11,3 milijuna kuna - koje je sama Slavonija DI osigurala kreditom, Rimac je namjeravao meni isplatiti 50 posto i tako me se riješiti.
Pritom, dakako, nije računao da su meni važniji čast i dostojanstvo nego novac, Nije računao da sam spremniji umrijeti nego ponižen biti.
Nakon konzultacija sa svojim odvjetnicima, a u cilju zaštite poslovnih interesa, u ime društava Rim i Zov d.o.o. i Zovak & sinovi d.o.o., podnio sam sljedeće tužbe i kaznene prijave:
1. Tužbu radi upisa u knjigu poslovnih udjela Slavonije DI društva Rim i Zov d.o.o. s prijedlogom utvrđivanja privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja imovine Slavonije DI. Tužbu smo podnijeli 8. studenog 2005.
Temeljem te Tužbe, Trgovački sud u Slavonskom Brodu, 3. siječnja 2006., donio je Privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja imovine Slavonije DI, ali ju je, iz sutkinji Mirni Vujičić poznatih razloga, poništio 20. lipnja 2006. godine.
2. Tužba radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o prijenosu poslovnog udjela Slavonije DI sklopljenog 24. lipnja 2005. između Rim i Zov d.o.o. i Ferimport usluge d.o.o., solemiziranog kod javne bilježnice Anice Hukelj iz Zagreba i Ugovora sklopljenog 3. kolovoza 2005. između Ferimport usluge d.o.o. i Kreativ d.o.o., solemiziranog također kod javne bilježnice Anice Hukelj iz Zagreba.
3. Tužba radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o prijenosu poslovnog udjela Slavonije DI sklopljenog 5. prosinca 2005. između Kreativ d.o.o. i Mate Ravlić, solemiziran kod javnog bilježnika Nikola Brač iz Đakova.
Mada je Rimac, u ime još uvijek zajedničke tvrtke Rim i Zov d.o.o., pokušao povući te tužbe, Trgovački sud u Splitu, 22. rujna 2006., „odbacio“ je taj pokušaj kao „nedopušten“.
Pored tužbi na Trgovačkim sudovima, kojima sam tražio neka se trostruka, fiktivna, preprodaja Slavonije DI proglasi „ništetnom“, podnio sam i niz kaznenih prijava:
Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu 29. studenog 2005. „zbog prijevare i sklapanja štetnih ugovora“ - protiv: Ivana Rimca, iz Svete Nedelje; Miroslava Randića, iz Zagreba i Zdravka Krešića, iz Drvenika.
Općinskom državnom odvjetništvu u Đakovu, pak, 9. veljače 2006. podnio sam Kaznenu prijavu zbog kaznenog dijela prikrivanja i kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju protiv Mate Ravlića iz Strizivojne.
Općinskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, 14. veljače 2007. podnio sam Kaznenu prijavu „radi kaznenog djela nesavjesnog rada u službi“, protiv Davorina Pavičića iz Slavonskog Broda.
Sve tužbe i kaznene prijave morao sam podnijeti zbog toga što su počinitelji kaznenih djela, svjesno, vršili brze i brojne preprodaje, s više subjekata, kako bi omeli istragu i sankcioniranje kriminalnih radnji.
Kako bi relativizirao svoja počinjena kaznena djela te pozornost pravosuđa i javnosti skrenuo u drugom pravcu, Rimac je pokrenuo montirani kazneni proces protiv mene, Ankice Majetić i moga sina Domagoja. Očita namjera je bila, u pravosuđu i javnom mnijenje stvoriti predrasudu kako su se dvojica poslovnih ljudi (neki će reći lopova) potukli oko plijena te pokrenuli rat u kojem će izgubiti slabiji. A tko će to biti, javnosti je sasvim svejedno jer im supstrat nije poznat, niti ih je briga.
Kako je vrijeme odmicalo, do izražaja je sve više dolazila hrvatska pravosudna stvarnost duboko uronjena u korupciju i kriminal. Cijeli proces besramne pljačke pod kontrolom je držao pravosudni sustav u kojem bezmalo sve i svi imaju svoju cijenu. U toj i takvoj utakmici, ja nisam imao nikakvu šansu jer, za razliku od Rimca, nisam imao novac. Sva moja imovina bila je u tvrtki koju mi je Rimac oteo.
Dakle, čovjek koji me pozvao na suradnju 2001. kad mu je tvrtka vrijedila koliko i moja - malo; čovjek kojeg sam uveo u hrvatske gospodarske krugove i omogućio mu postati situiranim poslovnim čovjekom, 20 godina kasnije, uništio me kao poduzetnika, što je manje važno te, putem korumpiranog dijela pravosuđa predstavio kriminalcem, što je za mene ravno ubojstvu.
Nakon 15 godina parničenja i kaznenog procesuiranja, Rimac je završio u svečanoj loži Hajduka, za stolom predsjednice tijekom Livanjske noći te s predsjednicima hrvatskih Vlada kao kućnim prijateljima koji mu na poziv obilaze obiteljsku tvrtku s pola članova Vlade, dok sam ja završio u požeškoj Kaznionici kao lopov - bez obiteljske kuće i kućišta stvorenih na kredit tijekom socijalizma.
Pokrećući stečaj nad tvrtkom Zovak & sinovi - jer mu nismo mogli platiti sudske troškove od 1,4 milijuna kuna, koje mu je Sud dosudio nakon što je otimanje 50-postotnog dijela našeg suvlasništva nad tvrtkom Slavonijom DI proglasio legitimnim - Rimac je na perverzan način završio pljačku svoga života. Pljačku toliko veliku da je, materijalno, mogao iskoračiti u elitu hrvatskog društva. Toliko spektakularnu da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, na Skupštini Ujedinjenih nacija, njegovo prezime ponosno klicala kao primjer uzorite hrvatske gospodarske familije.
Jedan sat obiteljske posjete zatvoreniku prođe brže od pet minuta na kavi s najboljim prijateljima.
Vrativši se u spavaonicu, cimer je odmah primijetio kako sam „u kurcu“. Želeći me oraspoložiti, ispričao mi je anegdotu o jednom od prijašnjih cimera na tom odjelu u Požegi.
- Kad je proljetos na odjel došao neki Bosanac iz Dervente i svoje stvari složio u ormar - isti taj u kojem sada ti imaš svoje - u papučama, kratkim hlačama i s ručnikom pod rukom, pošao je na kupanje. Odmah po izlasku iz sobe, u hodniku, zaustavi ga mladi bahati policajac i upozori kako na kupanje mora ići u zatvorskoj odori, a ne „polugol“.
I, kasnije će se pokazati, najveći zajebant Odjela posluša ga doslovno. Obukao je zatvorsku odoru - hlače i košulju - te tako odjeven otišao pod tuš. Vraćajući se iz kupatila, iza sebe je niz hodnik ostavljao mokar pod kao da ga namjerava ribati. Vidjevši ‘luđaka’ kako u potpuno mokroj odjeći hoda po Odjelu, šef smjene bio je zgranut:
- Jesi ti normalan? Što to radiš? Zašto takav hodaš po Odjelu?
- Ja sam potpuno normalan, Šefe. Radim ono što mi je zapovjedio vaš kolega, a zapovjedio mi je da u odori idem na kupanje. U odori sam otišao, u odori se i vraćam. Ili sam se trebao vratiti gol?
- Bogami, ne znam tko je ovdje luđi, onaj koji ti je to naredio ili ti koji si poslušao takvu zapovijed. Ili se praviš blesav? Ili ti sve nas zajebavaš? Bježi mi s očiju. Presvuci se i odmah da si došao u moju sobu. - sav zajapuren zapovjedi mu Šef.
Način na koji je to cimer pričao i cijelo vrijeme se smijao, kao da se događaj zbio netom, a ne prije godinu dana, natjerao je i mene da se nasmijem. Opustio me.
Bio je to prvi put da sam sudjelovao u zatvorskom prevladavanju problema dosjetkama, vicevima i umjerenim nepodopštinama.
[1] Duhovni pokretač, začetnik neke akcije, poticatelj na djelatnost, „duša“ nekog nastojanja.
