63. dan, utorak, 2. travnja 2019.
Nakon ručka, na klupi u parku ispred Paviljona, upoznao sam novog čovjeka koji je došao iz Zatvora u Glini. Rom je, ima više od 130 kilograma, srednje je visine i zove se Željko Bogdan, mada su ga svi zvali Bambi. ‘Pao’ je zbog šverca cigareta - na veliko.
Šesteročlana grupa, na čijem čelu je bio Bambi, osuđena je zbog šverca ‘najmanje’ 124 tisuće kutija cigareta iz BiH u Hrvatsku čime su državni proračun oštetili za najmanje 1,5 milijuna kuna. Ukupno su osuđeni na 13 godina i 11 mjeseci zatvora. Bogdan i još dvije osobe, u odsutnosti, osuđeni su na po četiri godine i 11 mjeseci zatvora. Bambi, koji je rodom iz Valpova, bio je glavni “mozak” posla s cigaretama. Njegovu grupu i ‘biznis’ policija je tajno pratila i prisluškivala od svibnja do prosinca 2011., kada su uhićeni u Rajevu Selu.
Nakon par uobičajenih kurtoaznih rečenica, Bambi mi je pokazao na prisutnog Krunu Rauta, s kojim se poznaje još iz Gline:
- Taj lupeta kao otvoren prozor. Njega se moraš paziti.
- Nisam ja karijerni zatvorenik[1] - mirno mu odgovori Raut i sjede pored Lea Karačića, bucmastog zagrebačkog Purgera koji je u zatvoru zbog više prijevara osiguravajućih društava.
Bila je to tada najveća afera lažiranja prometnih nesreća u kojoj je oštećeno nekoliko osiguravajućih kuća. Sudjelovali su prometni policajac i odvjetnik, a mozak uhodane operacije, u kojoj su lažirani desetci prometnih nesreća po Zagrebu, bili su 40-godišnji automehaničar i njegov, dvije godine stariji, prijatelj Leo Karačić.
Ta ‘zločinačka organizacija’ provaljena je 2016. i to nakon više od 19 mjeseci uhodanog ordiniranja po metropoli. Optužnica za 147 okrivljenih napisana im je na 452 stranice i sastojala se, uglavnom, od nabrajanja lažnih prometnih nesreća i čak 4.687 dokaza o tome.
Na polasku kući ‘tretman’ Nikola mi je kazao kako ne može odobriti posjete ‘trećoj osobi’, odnosno, nekome tko nije iz obitelji, pa ni kolegama, požeškim novinarima, Jelenku Topiću i Draženu Krstanoviću koji su molili da ih stavim na popis posjetitelja.
Tijekom noći, nekoliko puta sam ustajao ispirati usta i nos jer nisam mogao disati zbog alergije, ili čega već. To je probudilo cimera Nikolu koji mi se, prvi put nakon tri dana, obratio ljutito i povišenim tonom:
- Prestani više ustajati, od tebe cijelu noć ne mogu spavati.
- Nemoj galamiti dobro te čujem - rekoh mu tiho. Vjerojatno, shvativši kao ignoriranje način na koji sam odgovorio, Nikola se malo podigao u krevetu i nastavio:
- Ja mislim da baš i ne čuješ dobro jer se ponašaš kao da si sam u zatvoru. Kao da si nešto vrjedniji od ostalih zatvorenika. Ja sam u ovoj sobi bio prije tebe. Ako ti ne odgovara moj režim ti sebi traži novu sobu. - siktao je cimer Nikola, očito, želeći mi dati na znanje tko je gazda, ne samo u sobi nego i na odjelu.
Bio je to najdelikatniji trenutak u mom dotadašnjem skromnom zatvoreničkom iskustvu. Ako mu se ne suprotstavim ispast ću slabić, a ako se suprotstavim moram pronaći odgovarajući način i mjeru kako slučaj ne bi završio u policiji. Kako ne bih dobio epitet policijskog zaštićenika ili robijaša s kojim se može zajebavati.
Svjestan kako se nalazim u kritičnom trenutku međusobnih odnosa s čovjekom koji sedam godina nije bio kući, kojem je Zatvor pola života bio dom, a zatvorenici obitelj koja ga treba slušati kao najstarijeg među jednakima, polako sam sjeo na krevet, okrenuo se prema njemu i u polumraku, istim tihim glasom, rekao:
- Slušaj Nikola, ja imam svojih problema dovoljno da mi tvoji nisu potrebni. To što ti, na svoj način, nastojiš kontrolirati ljude oko sebe ja razumijem, ali na mene ne računaj, jer ja nisam iz tvoga svijeta, ne trebam te niti te se bojim. Bojim se tek sebe. Sa mnom ne moraš razgovarati, ne moraš me poštovati, ali me moraš uvažavati kao sebi ravnopravnog zatvorenika. Neću ti dopustiti da mi zagorčavaš život tijekom boravka u zatvoru. U slučaju da me pokušaš maltretirati, ja ću to znati riješiti, budi u to uvjeren.
Vjerojatno svjestan kako s jedne strane ja mislim ozbiljno, a s druge on ne smije praviti svinjarije jer uskoro trebao ići kući, Cimer leže na krevet, pokri se dekom i promrmlja - Tiho ustaj, nemoj da me budiš.
Ujutro sam Markici i Skorupskom ispričao što mi se događa.
- Sve prijavi policiji i oni će problem riješiti istog časa, prebacit će ga na drugi odjel. - savjetuje mi Markica.
Nakon njihova odlaska na posao, Cimer je otišao u ‘pušaru’ i na taj način izbjegao sa mnom ostati sam u TV sali. Mada bih mogao pomisliti kako Nikola blefira i lovi na galamu to nisam želio provjeravati jer sam bio svjestan s kime imam posla. Čovjek je jednom ubio i dva puta pokušao učiniti isto, zbog čega je u zatvoru proveo pola svog života. Nisam želio biti onaj koji će saznati razinu njegova praga tolerancije.
Zaključio sam kako Nikola misli da je mojim dolaskom u Kaznionicu ugrožena njegova liderska uloga na Odjelu. Prilog tome govorilo je i ponašanje bliskog mu suradnika, Lege Josipa, koji mi je u Salu donio šest paketića meda ostalih od doručka. Bila je to demonstracija dobronamjernog odnosa, unatoč činjenici da smo njegov prijatelj Nikola i ja u zategnutim odnosima.
[1] Suradnik policije, doušnik
