39. dan, subota, 9. ožujka 2019.
Za stočare koji rade, subotom i nedjeljom ustajanje je u 7.30, a za sve ostale u 8.15.
Jučer sam prvi put, od 15.30 do 16.30 hodao kroz park u kojem su zatvorenici napravili stazu od sitnog kamena koji je, izmiješan sa zemljom i travom, činio tvrdu i kompaktnu plohu za šetnju. Staza u nepravilnom krugu duga je oko 250 metara. Prolazim je 16 puta, što je oko četiri kilometra za jedan sat šetnje i meni sasvim dovoljno za održavanje kardiovaskularnog sustava pod kontrolom.
Ono što je izvrsno u Kaznionici, a nije bilo moguće u Remetincu, jeste dopušteno tuširanje nakon šetnje, bez vremenskog ograničenja.
Do ponedjeljka nema nikakvih ‘programa’, a u ponedjeljak ću pokušati zamijeniti tijesnu odjeću i hlače koje su mi grubim materijalom obrijale sve dlake i na tim mjestima napravile bolne ranice.
Zbog alergije, još od Remetinca, noću ne mogu spavati više od sat vremena bez buđenja jer mi je nos potpuno začepljen, a nepce suho kao barut jer dišem na stalno otvorena usta.
Ustao sam sat vremena prije nego se oglasilo zvono, obavio jutarnju higijenu i otišao do svoga ormara koji, kao i svi drugi, stoji u hodniku kako zatvorenici ne bi jedni druge budili dok kopaju po svojim stvarima. Jedan sam od rijetkih zatvorenika koji ne zaključava svoj ormar, mada u njemu ima zatvorenicima vrijednih stvari kao što su: kava, med, šećer, više vrsta konzervirane hrane, pribor za jelo, šalica za kavu, pribor za higijenu, odjeća, obuća i drugo.
Nakon što sam, na jednoj od polica ormara, u šalicu nasuo žlicu instant kave i toliko meda te uzeo rolnu papirnatih ubrusa i paketić sa slanim keksom, krenuo sam u TV salu gdje se, na jednom stolu u kutu, nalazi kuhalo za vodu. Budući da pored kuhala nije bilo vode u bocama, otišao sam je donijeti iz sanitarnog čvora. Vrativši se par minuta kasnije s vodom u TV salu, iz plastične boce nalio sam kuhalo do vrha i, umjesto da ga uključim te sačekam dok voda ne provrije, nakon par minuta, u šalicu s kavom i medom nasuo sam hladnu vodu. Sreća da sam u sali bio sam jer, u protivnom, taj dan, sigurno bih bio predmet zajebancije najbližih sustanara.
Dakle, bio sam potpuno odsutan duhom. Prije nego je netko ušao u salu, otišao sam u sanitarni čvor kako bih oprao šalicu, a zatim do ormara po novu kavu i med. Mada sam potom kipućom vodom zalio kavu u šalici, pola se ohladilo dok sam ja gledao u knjigu ne mogavši upamtiti ni jedne pročitane riječi.
U požeškoj poluotvorenoj kaznionici podrazumijeva se da svaki zatvorenik radi, odnosno bude ‘podvrgnut radno-terapijskom tretmanu’ što, ustvari, znači da bude ratar, stočar, metalski ili građevinski radnik i slično. Nešto profinjenija varijanta ‘radno-terapijskog tretmana’ svakako je ‘umjetnička radionica’ za izradu glinenih kipića zatvorenika.
Sukladno Zakonu i internim pravilima, svaki zatvorenik je materijalno nagrađen za svoj rad. Kao primjer, navodim jednog stočara koji je taj obračunski mjesec radio isključivo treću i drugu smjenu. U trećoj smjeni radio je 129, a u drugoj 46 sati. Za 175 sati takvog rada, na svoj račun u zatvorskoj Kantini dobio je 916,59 kuna, koje je mogao trošiti po vlastitom nahođenju, a na račun tzv. ‘obvezne štednje’ položeno mu je 392,83 kune, koje je mogao podići u posebnim slučajevima i/ili nakon izdržane kazne zatvora. Dakle, ukupno za taj mjesec, dobio je 1.309,42 kune.
