43. dan, srijeda, 13. ožujka 2019.
Srijedom je generalno čišćenje prostorija Odjela. Već drugu srijedu, zaredom, određen sam za čišćenje spavaonice. Drugi čiste TV salu, hodnik i stepenište, sanitarni čvor… Izgleda, štede me, zasad.
‘Iz neslužbenih ali pouzdanih izvora’, saznao sam kako je na Kolegiju odlučeno da će raditi na stavljanju u funkciju Odjelne knjižnice. Navodno, u Stolariji je izdan nalog za izradu drvenih polica za knjige.
Od kuhara sam saznao kako je, prije njihova preuzimanja Kuhinje, cijena jednog pakovanja duhana bila osam konzervi, mada konzerve koštaju 80, a duhan 30 kuna.
Jučer mi je u Kantini prodavač kazao kako je profesorica Vlasta odbila odobriti moju narudžbu jedne keramičke šalice za kavu. Otišao sam k njoj u ured i pitao zbog čega je to učinila.
- Takvo je Pravilo kuće. Keramičke čaše nisu dopuštene.
- Mogu li znati zbog čega nisu dopuštene?
- Baš i nije uobičajeno da objašnjavam svaku pojedinost iz Pravila, tim više što ih nisam donosila ja, nego netko drugi - reče gospođa, uze telefonsku slušalicu i zamoli nekoga s druge strane neka dođe u njezin ured. Prvo sam pomislio da me želi izbaciti iz prostorije, ali po dolasku dežurnog policajca i njezina pitanja: - Smije li zatvorenik imati keramičku šalicu? - shvatio sam kako u pitanju nije represija, nego edukacija.
- U pravilu ne smije - reče ‘komandir’ i okrenu se k meni.
- Zbog čega tražite baš keramičku šalicu? U Kantini imate plastične koje služe istoj svrsi. Vi ste relativno nov ovdje, jeste li vidjeli nekoga kako pije iz keramičke šalice? - dosta autoritativno me upita čovjek.
- Jesam - rekoh mirno.
- Što jeste, vidjeli nekoga da ima keramičku šalicu?
- Da - kazao sam dosta tiho.
- Tko je to? Tko ima keramičku šalicu? - sad već povišenim tonom upita me policajac.
- Nemojte od mene tražiti imena, gospodine - kao u trećerazrednom krimiću procijedio sam kroz zube odgovor koji policija ne voli, ali poštuje bezmalo kao i zatvorenici.
- Dobro, onda kupite i Vi sebi - zaključi dežurna vlast naš susret utroje.
Nakon tog razgovora, sjeo sam u TV salu i, gledajući kroz prozor u Požešku goru, razmišljao kako događaj iz Vlastina ureda zrcali status zatvorenika i u poluotvorenom zatvoru.
Po ulasku u Salu, vidjevši me zamišljena, priđe mi cimer Nikola i, u pola glasa, reče:
- Na slobodu misli prije ulaska u zatvor, a kad uđeš iza rešetaka zaboravi na nju. U protivnom ćeš poludjeti. Koliko sam robije dosad opalio, da sam stalno mislio na kuću i slobodu, davno bih završio u Vrapču[1].
Ako to kaže čovjek koji je „iza rešetaka“ proveo 20-ak godina, od čega 8,5 u Jugoslaviji, onda vjerojatno zna o čemu govori.
Pred kraj radnog vremena posjetio me odvjetnik iz Nove Gradiške, Nemanja Nožinić. Upoznali smo se na jednom od predmeta ‘klevete’, za koju me tužio bivši gradonačelnik Nove Gradiške, Željko Bigović. U takvim predmetima, uglavnom, branio sam se sam. Mada sam čuo da „odvjetnik koji sam sebe brani na sudu, za klijenta ima budalu“, od te maksime branio sam se dosjetkom kako nisam odvjetnik.
Budući da je Nemanja mlad, elokventan i vrlo nekonvencionalan, na prvu, dopao mi se kao čovjek. Kako je već imao iskustva u obrani novinara od tužbi za klevete - branio je Đurđu i Željka Siladija s Radija Nove Gradiške - odlučio sam ga angažirati kao odvjetnika novinara portala SBplus. Vjerojatno, Nemanja se radovao tom angažmanu jer je znao da će biti puno posla. Naime, ja sam više puta tužen za nanošenje „duševnih boli“ ovdašnjim političarima i drugim moćnicima, nego svi ostali novinari zajedno.
- Kako ste? Kako zdravlje? Kako podnosite gubitak slobode? - pitao me Nemanja nakon što smo se pozdravili i sjeli za stol u prostoriji za prijem posjetitelja zatvorenika. Bio sam uvjeren kako pitanja nije postavio tek rutinski jer, vjerojatno, ne pita svakog zatvorenika kojeg posjeti: kako podnosi gubitak slobode.
- JNA[2] je nešto drugo, to nije dovoljno. Iskustva iz nepredvidivih i po život opasnih situacija, stečena u borbenim operacijama tijekom Domovinskog rata, pomogla su mi organizirati se u ograničenim uvjetima življenja. Najviše sam se bojao hoću li imati dovoljno snage za samokontrolu - da ne puknem. I eto, zasad, uspio sam preživjeti bez incidenata s nekim od kolega zatvorenika, odgajatelja ili čuvara. Mislim da ću uspjeti mentalno čist izaći na slobodu. Pored potpore obitelji i prijatelja, drži me spoznaja kako bi neprijatelji bili sretni kad bih ovdje poludio i napravio neku glupost. Međutim, to zadovoljstvo im neću priuštiti. Ni oni niti Država, neće me slomiti. Preživio sam ja i teža vremena, izdržat ću i ovo. Prave borbe su tek pred nama, zar ne - upitao sam Nemanju, smješkajući se pomalo kiselo.
- Sudit će Vam Josip Petričević, koji vam je odrezao 20 tisuća kuna kazne zbog klevete bivšeg novogradiškog gradonačelnika Josipa Vukovića. Sudit će Vam čovjek o kojem ste, nakon te presude, napisali onaj članak: „Je li sudac smeće, ako mu je presuda takva“. Vjerojatno, ne piše Vam se dobro - pomalo šeretski, ali hladno profesionalno, počeo me izvještavati Nemanja o onome što me čeka na Općinskom sudu u Novoj Gradiški.
I, dok je on govorio, ja sam mislio kako su to benigne trice i kučine u odnosu na činjenicu da me progoni vrlo moćna korumpirana pravosudna hobotnica, izdašno financirana i od mog bivšeg partnera Rimca. Nakon što je čovjek nekažnjeno ukrao moju polovicu Slavonije DI[3] - vrijednu više stotina milijuna kuna - a potom me kriminalizirao i posredstvom korumpiranog dijela države smjestio u zatvor, na ime sudskih troškova zaplijenio mi je obiteljsku kuću koju sam, kao Đurin švajser[4], izgradio prije 40 godina. Dakle, mene i moju obitelj zgazili su kao crve.
Ta činjenica, taj osjećaj gubitništva od društvenog taloga, opetovano me dovodila na rub vriska. Borba protiv samog sebe bila mi je puno teža od borbe protiv sustava. Sustava se nisam bojao, bojao sam se samog sebe. Bojao sam se da ne napravim ‘viteški’ potez i pobijem najodgovornije za stanje u kojem sam se nalazio s cijelom obitelji. Bojao sam se da ne primijenim sredstva koja su primjenjivali moji neprijatelji i na taj način postanem isti kao i oni. Bojao sam se da ne prestanem prezirati pravnu državu do te mjere da odlučim ‘preuzeti zakon u svoje ruke’.
- Mada sudac ima dobar motiv ne ponašati se benevolentno prema vama, materijalne činjenice govore nama u prilog. Bigovića niste klevetali jer je sve napisano istina. - opet sam čuo Nemanju o čemu govori.
- Kako god, pređimo na predmete u kojima me Rimac tuži za klevete. Moj odnos s njim doveden je do perverzije. Kriminalac me opljačkao, potom utamničio i kao šlag na tortu traži obeštećenje za duševne boli, mada sam objavljivao istinu - i ništa drugo osim istine - o tome što je činio i što čini kao „ugledni hrvatski investitor“. Instrumentalizirajući koruptivni pravosudni sustav, on objesnim parničenjem štiti vlastito i obiteljsko etabliranje u društvenu elitu njemu sličnih karakternih performansi. Iako ih je tisuće u Hrvatskoj sličnih njemu, na sudovima i u mojim tekstovima koje ću objavljivati po izlasku iz zatvora, njegovo ću ponašanje opisati kao paradigmatično.
Nakon što sam se pozdravio s Nemanjom, pozvao me dežurni policajac, Dejan Pavlica, naloživši mi da u zatvorski kombi utovarim neke stvari i jedan pravi tamburaški bas te da pođem s njim sve to istovariti u zgradi za RTP (radno-terapijske poslove).
U zgradi sam zatekao Markicu Božića, bivšeg carinika i nogometnog suca iz Županje te Miroslava Skorupskog ekonomista iz Slavonskog Broda koji su pomoću kalupa izlijevali, a potom pekli i ličili, najčešće, glinene figurice zatvorenika i nešto veće državne grbove. S njima je upravo završavala razgovor „strukovna učiteljica“ i obratila se meni:
- Ja sam Tanja Zirdum - reče naočita gospođa 40-ih godina i gledajući me pravo u oči pruži ruku.
- Jerko Zovak je moje ime. Temeljem presude hrvatskih sudova, odnedavno i certificirani kriminalac s jednogodišnjim privremenim boravkom u požeškoj Kaznionici - rekoh gospođi i upitah:
- Smijem li, gospođo Zirdum, navesti vaše puno ime i prezime u knjizi koju ću vjerojatno pisati kad izađem na slobodu?
- Dakako da smijete. Ja se svoga imena ne stidim - pomalo iznenađena mojim pitanjem, vrlo mirno mi odgovori strukovna učiteljica. Shvativši kako bi mogla krivo razumjeti pitanje, dodao sam:
- Vi ste prva službena osoba u Kaznionici koja mi se predstavila i potom pružila ruku. Vi ste prvi zatvorski službenik koji mi se obratio kao sebi ravnom čovjeku. Vi ste prvi čovjek sustava čiji osjećaj superiornosti nad zatvorenikom nije zasjenio profesionalan odnos prema njemu.
S dobroćudnim smiješkom na usnama, gospođa Zirdum se pozdravila sa svima i otišla svojim poslom, a potom smo se policajac Pavlica i ja vratili u Paviljon. Još uvijek pod dojmom susreta sa strukovnom učiteljicom u RTP-u, cimeru Nikoli ispričao sam što mi se dogodilo.
- Gospođa Zirdum je daleko najbolja djelatnica u cijelom požeškom zatvorskom sustavu. Za nju bih skočio u Visoku peć, ali ne zbog njezina izgleda nego zbog toga što je dobar čovjek. Najbolja je - rezolutno zaključi Nikola i nastavi gledati svoju televizijsku seriju.
Mada su zatvori „puni nevinih ljudi“, svaki robijaš zna da je svojom krivicom u kaznionici te da mu, zbog toga, čuvari i drugo osoblje ništa krivi nisu. Međutim, kad se netko od njih prema zatvoreniku odnosi segregacijski superiorno, to mu pada teže od same kazne. To što na slobodi često možemo vidjeti ista ili slična ponašanja od pojedinaca koji svoju intelektualnu potkapacitiranost nastoje supstituirati, obično nezasluženim, superiornim položajem u zajednici, nema onu dimenziju koju ima u zatvoru.
[1]Klinika za psihijatriju ‘Vrapče’
[2] Jugoslavenska narodna armija
[3]‘Slavonija drvna industrija’ osnovana je 1890. godine. Imala je šest tvornica, 505 radnika i 220 hektara građevinskog zemljišta nedaleko od središta Slavonskog Broda, kad smo ju Rimac i ja, nakon tri provedena natječaja, pošteno zarađenim novcima, 2002. godine kupili od Privredne banke Zagreb.
[4]Elektrozavarivač u Đuri Đakoviću
