25. dan, subota, 23. veljače 2019.
Jutro sam započeo kao potomak aristokratske glazbene obitelji - ležeći na krevetu, slušao sam 'Les Toreadors' iz opere 'Carmen' Georgesa Bizeta, u izvedbi Berlinske philharmonije, koja nije svirala ispred publike, nego je njom bila okružena - a večer sam završio kao pripadnik jednog od balkanskih plemena, koji tako silno žele biti veliki narodi, slušajući dio repertoara 'Lijepom našom' izvođen u Mostaru.
Naime, emisija hrvatskog javnog TV servisa 'Lijepom našom' iz Mostara, s pjesmom 'etnobiznismena' Marka Perkovića Thompsona: 'Lijepa li si', ima istu konotaciju kao što bi, u njezinoj inačici - emisiji RTS-a 'Velikom našom' u Kninu - imala pjesma Thompsonova kolege, Baje Malog Knindže, 'Pjeva Srpska Krajina'. Jer, Herceg Bosna s Hrvatskom ima one i onakve veze koje i kakve veze ima Republika Srpska Krajina sa Srbijom. Ni manje niti više.
Mada je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, tijekom jednog od (ne)javnih sastanaka rasova HDZ-a, na kojem je obrazlagao svoje viđenje 'Male Velike Srbije', osobnom mentoru, akademiku Daliboru Brozoviću, kazao: „Ono što je Srbima dopušteno u Bosni i Hercegovini (Republika Srpska), nije im dopušteno u Hrvatskoj (Republika Srpska Krajina)“.
Na toj političkoj crti, naivnim podmetanjem glavne teze kako „Hrvatska Republika Herceg Bosna ni de iure niti de facto nije bila država“ nego tek „legitimna zajednica općina“[1], Mato Arlović želi sakriti činjenicu da je ona, ustvari, bila Tuđmanova velikohrvatska opsesija - životni projekt - zbog kojeg je na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju i osuđen. Naime, „Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključke Raspravnog vijeća da su ključni ljudi tadašnjeg hrvatskog vodstva, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i generala Hrvatske vojske Janka Bobetka, dijelili kriminalni cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana te su doprinijeli zločinačkom cilju“[2].
Konzekvence rata u BiH po hrvatski narod u cjelini, a posebno onaj dio koji je živio i/ili živi u BiH, Tuđmana karakteriziraju kao jednog od najvećih sramotnika i gubitnika u hrvatskoj političkoj povijesti.
Temelj opće hrvatske nacionalističke nedosljednosti Arlović je razgolitio na način da Hrvatima u BiH 'znanstveno' legitimira ono što Tuđman Srbima delegitimira u Hrvatskoj. Zbog takve pravne ekvilibristike - potke tuđmanizma - Arlović je dobio novi mandat u Ustavnom sudu.
A velikom broju Srba i Hrvata ostalo je tek pjevati: 'Sa Dinare pesme bruje, do srpskog se mora čuje'[3] ili: 'Slavonijo zlatna ti si, Herceg-Bosno srce ponosno'[4]. Ili mogu šutjeti.
Uglavnom, Srbima nije dopušteno kazati kako Jadransko more nije (i) srpsko niti je Hrvatima dopušteno glasno zboriti kako 'Herceg Bosna' nije (i) hrvatska. Srbima nije dopušteno pisnuti o činjenici da je velikosrpski ekspanzionizam Slobodana Miloševića uzrokovao niz zločinačkih poduhvata diljem pokojne Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a Hrvatima nije preporučljivo javno citirati pravomoćnu presudu Haškog suda u kojoj stoji kako je „krajnji cilj udruženog zločinačkog poduhvata Franje Tuđmana i drugih u Bosni i Hercegovini bilo stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se obnovile ranije granice i koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“[5]. Uglavnom, nije vam dopušteno govoriti istinu, ako želite mir. U svom narodu.
Odlutam li u ovakva razmišljanja zbog toga što mi se gade licemjeri i podlaci - ljudi bez karaktera i petlje - ili me tek ubija činjenica da se u svim sustavima, od pamtivijeka, takvi najbrže uspinju po kadrovskim hijerarhijskim ljestvicama?
Jesu li se Hrvati odrekli nobelovca Ive Andrića zbog toga što je pisao (i) srpskim jezikom ili su to učinili zbog toga što je napisao: „Dođu, tako, vremena kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!“, navodno, trebala bi biti enigma.
No, velike teme i dileme, potpuno su nebitne u odnosu na činjenicu da Elitni i ja, pomalo već nervozni, 'gatamo' kako bismo u ponedjeljak mogli dobiti prekomandu[6] u neku od kaznionica gdje su uvjeti, kako svi tvrde, podnošljiviji.
Nakon 25 dana provedenih u ćeliji, spoznao sam u kakvom stanju se nalaze duh i tijelo prosječnog zatvorenika. Ono pak što me interesiralo, a nisam razumio, niti ću to vjerojatno ikad moći, je odnos stražara prema poslu kojeg obavlja. Kako se, unatoč rutini, osjeća čovjek 'komandir' dok otvara teška čelična vrata i baca pogled u 'gajbu' kao seljak u boks za svinje. Jer, zatvorenik ima status, jeftine ili skupe, 'životinje' pod 24 satnom kontrolom kretanja. Bez 'drota' ne smiješ maknuti iz svoje ćelije. U odnosu na mene, moj pas Paša živi kao car. Dakako, nisu svi ljudi isti - ni zatvorenici niti njihovi čuvari. Zbog toga niti međusobni odnos nije jednak prema svima.
29. dan, srijeda, 27. veljače 2019.
Zatvorenici 5. Odjela u Remetincu svaki dan nešto očekuju - dok ih ne prebace na izdržavanje kazne u neku od hrvatskih kaznionica. Moj cimer i ja čekamo informaciju: jesu li stigla Rješenja iz Ministarstva pravosuđa o našem odredištu. Pritom, Elitni ima složeniji problem. Naime, on na dijagnostici čeka dvije informacije: o mogućem uvjetnom otpustu ili preseljenju u kaznionicu na izdržavanje preostalog dijela kazne - šest, od 59 mjeseci. S pravom se nada kako bi za ostatak kazne mogao dobiti uvjetni otpust jer mu je ostalo manje od ¼ ukupno presuđene. A, poslije izdržane ¾ kazne, obično, zatvorenici budu uvjetno otpušteni. Dakako, pod pretpostavkom da su imali dobro vladanje tijekom izdržavanja kazne - što Elitni jeste. Četiri godine i dva mjeseca proveo je u istrazi smješten u remetinečkoj 'maloj sobi', dva mjeseca u Glini, a evo 31 dan u Remetincu čeka odgovore.
Unatoč tome, to je malo izvjesno. Naime, 'austrougarski nadnarednik' kazao mu je kako za njega nije predložio uvjetni otpust „jer ga nije uspio dovoljno upoznati“. Taj gemišt cinizma i sarkazma 'savjetnik' - kako glasi službena titula Austrougarskog - nije spravio sam, nego je to učinio zakonodavac, kad je odredio da zatvorenik može dobiti uvjetni otpust nakon određenog dijela izdržane kazne, ali vrijeme provedeno u istrazi ne računa se u te svrhe.
U odnosu na tu odredbu, zabrana korištenja markera za obilježavanje važnih mjesta na stranicama sudskog spisa postaje benigna. Kao i zabrana korištenja vlastite noćne lampe, laptopa, frižidera, klima uređaja…
- Kako si se osjećao kad si čuo da ti vrijeme provedeno u istražnom zatvoru neće računati kao početak služenja kazne - pitao sam Elitnog.
- Pod kontrolom. Ono što ne kontrolira država, kontroliram sam.
[1] Hrvatska zajednica Herceg-Bosna - i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine, Novi informator, Zagreb 2017.
[2] https://www.icty.org/x/cases/prlic/acjug/bcs/171129-summary-bcs.pdf
[3] https://www.youtube.com/watch?v=mmvwwZIxMQ0
[4] https://www.youtube.com/watch?v=Dbmy_oSdJyE
[5] Sažetak presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i drugi
[6] Premještaj po službenoj dužnosti
