31. dan, petak, 1. ožujka 2019.
Nakon paljenja svjetla, u sedam sati je u sobu ušao dežurni policajac kako bi izvršio rutinsku jutarnju kontrolu prisutnih zatvorenika.
- Obadva ste tu - reče uz blagi smiješak, a ja za njim ponovih malo drukčije:
- Da, obojica smo tu, zasad.
Pola sata kasnije ušao je šef smjene, Nikica Sušac, jedan od najprofesionalnijih policajaca koje sam dotad upoznao. Kako nije uobičajeno da šef ulazi u ćeliju, očekivali smo ozbiljnu informaciju. I dobili smo je.
- Dobro jutro momci. Spremite se za put. U devet sati odlazite na odredište za izdržavanje kazne.
Mada smo Elitni i ja, uglas, upitali: kamo? Sušac nam to nije htio ili smio kazati. Tek, dodao je:
- Saznat ćete uskoro.
I zaista, nakon što smo sve spakirali, doručkovali, odvojili robu koju smo jučer kupili u kantini kako bismo je ostavili redaru Tomi, točno u devet sati, policajac je otvorio vrata i kazao nam:
- Uzmite stvari i stanite ispred vrata.
Bilo nas je sedam. Elitni i ja, Hercegovac, Međimurec, Jugović, Rom i Povratnik.
Nakon što su nas i naše stvari pregledali, istim putem koji sam uveden u zgradu, izvedeni smo u dvorište zatvora gdje su nas čekale dvije 'marice'[1] požeških registarskih oznaka. Dakle, idemo u Požegu, zaključio sam.
- Pružite ruke - reče mi jedan od pravosudnih policajaca neobično promuklim glasom koji je odavao govorne probleme, a ne mamurluk. U rukama je držao spremne lisičine[2]. Prvi put u životu, netko mi je stavljao lisice na ruke. Mada sam taj čin mogao očekivati svaki dan tijekom boravka u Remetincu, mada sam se cijelo vrijeme psihički pripremao za njega, osjetio sam jezu kad se hladan čelični prsten zaklopio oko mojih zapešća, a bravica škljocnula signalizirajući kako je operacija zaključavanja uspješno izvedena.
- Dođite vas dvojica bliže, nemamo dovoljno lisica - istim glasom reče Promukli te Hercegovčevu lijevu ruku sveza za Romovu desnu. Zatim je otvorio zadnja vrata marice te zapovjedio nama četvorici - Hercegovcu i Romu kao jednom 'paketu' te meni i Jugoviću odvojeno svezanim, da uđemo u gajbu za prijevoz uhićenika i zatvorenika.
- Uđite u vozilo, sjedite na klupe i budite mirni. U slučaju da nekome pozlije tijekom vožnje, lupite u pregradu između nas i mi ćemo stati, rutinski nas je informirao promukli o načinu transporta do Požege.
Budući da je gajba, bezmalo, bila hermetički zatvorena, a ventilacija nije radila, nakon izvjesnog vremena osjetio sam slabost.
- Je l' ti dobro Stari - upita me Jugović koji je sjedio meni s desna.
- Molim te izvuci iz mog lijevog unutarnjeg džepa bočicu s vodom - zamolio sam ga, a on, nakon što mi je dao vodu, poče lupati na pregradu između nas i vozača.
Kako je i obećao, Promukli je vozilo zaustavio na benzinskoj pumpi u Novskoj, otvorio vrata gajbe i, saznavši zbog čega je Jugović tražio da stane, ostavio ih je otvorena desetak minuta. Međusobno, mi zatvorenici, razgovarali smo o tome kako nedostatak zraka nije tako velik problem kao što bi bila moguća prometna nesreća, jer u gajbi nismo vezani zbog sigurnosti naših života, nego zbog sigurnosti protokola isporuke zatvorenika od točke A do točke B. Razmišljao sam što bi bilo da se vozilo zapali, a mi, vezanih ruku, zaključani u gajbi iz koje sami ne možemo izaći niti u nuždi. Izgorjeli bismo kao prasci na nekontroliranom ražnju.
Nakon pauze, oba vozila nastavila su put prema Požegi. U prvom njih trojica i jedna gospođa iz Zenice, a u drugom nas četvorica. Bilo nam je malo lakše jer je Promukli ugasio grijanje u gajbi.
Pola sata poslije podne, stigli smo u požešku Kaznionicu. Zgrada skladišta u kojem smo zaduživali opremu i spavaonice u kojima ćemo biti smješteni, nalazila se izvan zidina, okružena tek slabom žičanom mrežom i malim parkom.
- Ovo je poluotvoreni odjel Kaznionice u Požegi - nakon što nas je pristojno pozdravio, kazao je jedan od trojice policajaca koji su nas primali. Zatim, u kratkim crtama, pojasnio nam je gdje se nalazimo te što nas očekuje taj dan.
Zaduženje opreme i higijenskih potrepština trajalo je duže od sat vremena. Nakon toga ručali smo, a potom nas je dežurni policajac pozvao na dvorište kako bismo primili prvu zadaću - skupljanje grana odrezanih sa stabala jabuka u neposrednoj blizini paviljona.
U večernjim satima upitao sam Promuklog smijem li voditi dnevnik, a on me čudno pogledao i kazao:
- A zašto ne biste smjeli? Nas ne interesira što ćete pisati niti ćemo to čitati. Slobodno vi pišite što želite.
Mada sam bio skeptičan dok sam slušao tako benevolentan odgovor, kasnije ću se uvjeriti kako mojoj brizi nije bilo mjesta.
Ono s čime sam se prvi dan u novoj sredini želio odmah upoznati bili su Kućni red i druge informacije kojima je reguliran život zatvorenika tijekom izdržavanja zatvorske kazne na tom Odjelu. Tek u fragmentima, zabilježio sam kako su gradirali zatvorenike i, posljedično statusu, njihova temeljna prava.
Zatvoreniku koji svojim ponašanjem 'ne zadovoljava' bit će odobrene pogodnosti: telefoniranje u slobodno vrijeme bez nadzora; paket jedanput mjesečno i blagdanom do sedam kilograma; posjete, uz nadzor, dva puta mjesečno i blagdanom u trajanju od jedan sat; posjeta maloljetne djece, uz nadzor, svaki tjedan i blagdanom u trajanju od jedan sat.
Zatvoreniku koji svojim ponašanjem 'zadovoljava' odobrene su pogodnosti kao i njegovu kolegi koji 'ne zadovoljava' ali, osim toga, imat će pravo na posjet obitelji ili 'trećeg člana'[3] u trajanju od tri sata, izlazak iz Kaznionice s posjetiteljem u grad Požegu jedan puta mjesečno i blagdanom u trajanju od osam sati; izlazak u mjesto prebivališta ili boravišta u ukupnom trajanju od 48 sati te dodatno 24 sata ako u tom mjesecu ima blagdan. Odobrene mu sate za 'izlazak u mjesto prebivališta' (IMP) ili boravišta zatvorenik može dijeliti po vlastitoj volji te tako podijeljene sate koristiti kojim i koliko vikenda želi. Ako bi u mjesecu imao pravo koristiti 72 sata izlaska iz Kaznionice u mjesto prebivališta ili boravišta, zatvorenik to može učiniti, na primjer, tijekom tri vikenda po 24 sata.
Onaj koji svojim ponašanjem dobije status 'uspješan' zatvorenik, ima sva prava kao i prethodne mu kolege ali, osim toga, ima pravo odlaska u mjesto prebivališta ili boravišta na 72 sata i dodatna 24, ako je u mjesecu neki blagdan ili praznik. Dakle, ukupno 96 sati koje po vlastitoj volji može dijeliti na vikende. Osim toga, ima pravo dva puta mjesečno, a ako u tom mjesecu ima blagdan, tri puta s posjetiteljem, neradnim danom, izaći u grad Požegu na osam sati.
Zatvorenik koji je dosegao 'plafon' pogodnosti koje mu omogućuje zatvorski sustav, 'naročito uspješan', ima sva prava kao i njegovi prethodnici ali, osim toga, ima pravo izlaska u mjesto prebivališta ili boravišta na 96 sati i dodatna 24, ako je u mjesecu neki blagdan ili praznik. Dakle, ukupno 120 sati koje po vlastitoj volji može dijeliti na vikende.
Za razliku od Remetinca, gdje nas nisu postrojavali i u stroju prozivali, jer su brojno stanje kontrolirali po ćelijama, na Poluotvorenom odjelu u Požegi zatvorenike redovito postrojavaju, broje i/ili prozivaju jer su sve prostorije otvorene, a zatvorenike ne zaključavaju niti noću. Ovisno o tome na kojem radnom mjestu i kad zatvorenik radi, postrojavanje je obvezno za sve: prije doručka, prije odlaska na posao, prije ručka, prije večere, prije 'zbrojnog'[4]. Na svim postrojavanjima zatvorenici moraju biti primjereno odjeveni u zatvorsku džins odjeću.
Dvoetažna zgrada u kojoj je smješteno 50-ak zatvorenika, građena je šezdesetih godina 20. stoljeća i u solidnom je stanju. U prizemlju se nalazi prostorija dežurnog šefa smjene i njegova pomoćnika; soba službenika zaduženog za 'tretman'; TV sala za zatvorenike, jedan sanitarni čvor za zatvorenike i drugi za policiju, kupaonica s 12 tuševa; velika blagovaonica s kuhinjom u kojoj se ne kuha nego tek održava pribor za jelo i servira hrana; teretana; soba za izoliranje zatvorenika (samica); soba za nove zatvorenike (karantena) u kojoj novi zatvorenici borave oko sedam dana, dok ne budu raspoređeni na posao; mala TV sala s još manjom kantinom koja radi par sati dnevno i četiri zatvoreničke spavaonice s po tri kreveta 'na kat'.
Na katu je raspored prostorija isti kao u prizemlju s nešto više kreveta, a kupaonicu, kantinu, teretanu i samicu po potrebi, u prizemlju koriste svi zatvorenici.
Do daljnjeg, raspoređen sam u sobu broj 3, tik uz TV salu i sanitarni čvor. U njoj je 'stanovao' tek jedan zatvorenik, 50-godišnji Nikola Radivojevć 'kuhar', kako ću kasnije saznati od njega i drugih, bivši amaterski boksač i švercer iz Vukovara. U zatvorima je proveo pola svog života - od Golog otoka do Požege - zbog 'krvnih delikata', ubojstva i pokušaja ubojstava. Radi zadnjeg pokušaja ubojstva izdržava kaznu od sedam godina zatvora. Uskoro bi trebao ići kući, u kojoj nije bio od kad je počeo izdržavati kaznu. Bezmalo sedam godina niti jedan dan nije bio kući, a u grad Požegu počeo je izlaziti od kad je na Poluotvorenom odjelu i to, po četiri sata, tri puta u šest mjeseci.
U 19.00 sati postrojili smo se za večeru. Cimer Nikola, u kuhinji nam je podijelio hladan burek sa sirom i nešto hladniji jogurt.
Poslije večere otišao sam u kupaonicu. Sam među 12 tuševa. Dok mi je voda curila niz lice, opet sam razmišljao kako je čovjeku potrebno samo malo da bi bio zadovoljan. Nakon brzog skupnog kupanja jednom tjedno u Remetincu, dobio sam mogućnost kupati se sam, pod tušem kojeg izaberem, u vodi kakvu si sam pustim i sve to bez vremenskog ograničenja.
Točno u 20 sati električno zvono nas je pozvalo na postrojavanje u TV salu. Nakon što nas je dežurni policajac pojedinačno prozvao te, od odjelnog higijeničara saznao ime dežurnog redara za sutra, svima je poželio laku noć i otišao u svoj ured na početku hodnika. Od tada do šest sati ujutro, zatvorenici mogu čitati, igrati šah, gledati TV (nominalno do 22 sata) ili spavati u svojim sobama.
Kao novi, Jugović, Elitni i ja sjeli smo u dnu sale i razgovarali kad nam je prišao moj cimer Nikola obraćajući se meni:
- Čujem da si pukovnik Hrvatske vojske. I ja sam bio hrvatski vojnik. Imam nekoliko pitanja za tebe, možemo li malo porazgovarati?
Mozak mi je radio kao pred napad na Mašićku Šagovinu 1991. Ako mu na prvu kažem 'da', držat će me mekušcem, a ako mu kažem 'ne', bit će uvrijeđen. Uvrijediti pak starog robijaša s autoritetom ne bi bilo pametno. Zbog toga upitah:
- Je li hitno? Upravo smo počeli s jednom temom pa, ako nije hitno, kad završim s njima, javit ću se. - Na taj način, čuvao sam obraz kod Elitnog i Jugovića, jer ih nisam ponizio brzim ustajanjem od njihova stola, a Nikolu nisam uvrijedio odbijanjem razgovora.
- Nema problema, kad završiš, dođi k meni. Ja sjedim na prvoj stolici do radijatora za prvim stolom do televizora. - reče Nikola i ode na svoje mjesto.
Po njegovu odlasku, nas trojica se pogledasmo prije nastavka razgovora o prilikama koje nas očekuju u Kaznionici. Interesantno je to kako ljudi koji dođu zajedno iz Remetinca - makar se tamo nisu niti upoznali - u požeškoj kaznionici počnu se družiti, jer prvih par dana obavljaju iste poslove i stalno su zajedno. Zajedničko im je da su zadnji došli te da ništa ne znaju o novoj sredini. Drži ih činjenica da su, prve dane boravka u Kaznionici, poseban entitet.
Oko 22 sata Elitni i Jugović otišli su spavati, a ja k cimeru Nikoli na obećani razgovor.
- Je l' slobodno? - upitah nakon što sam prišao stolu i uhvatio naslon jedne od tri slobodne stolice.
- Nemoj tu, tu sjedi Poplava. Sjedi ovdje preko puta. –
Kasnije sam saznao da je Poplava, ustvari, Dragan Tadić iz Gunje. Čovjek težak 120 kila s velikim stomakom, koji se u Kaznionici nalazio zbog 'krvnog delikta', a Poplava su ga nazvali zbog vode pod kojom je Gunja bila nakon što je, u njezinoj blizini, popustio savski nasip.
- I, Cimer, što je tema? - upitah nakon što sam sjeo.
- Ustvari, dvije teme. Prva je zdravlje. Čujem da imaš ugrađene stentove i elektrostimulator srca - pacemaker. Je l' to istina?
- Istina je.
- I ja imam problema sa srcem pa sam htio provjeriti ima li sličnosti u tim boljkama. Drugo, interesira me kako da ostvarim svoja prava iz rata. Bio sam dragovoljac i ranjen sam, a ništa mi ne priznaju. Ti si pukovnik, pa mislim da ćeš me znati posavjetovati što mi je činiti da ostvarim svoja prava.
- Zbog 'sklopnog čina' pomoćnika načelnika brigade za operativno-nastavne poslove, zadnje dužnosti koju sam obavljao u brigadi i nakon poslijeratnog oboljenja, umirovljen sam kao pukovnik. Dakle, nisam ti ja akademski obrazovani časnik, nego produkt trogodišnjih ratnih okolnosti u kojima sam bio. A kad su u pitanju kardiovaskularni problemi, s kojima se borim 15-ak godina, ni tu nisam ekspert. Tek, mogu ti prenijeti vlastita iskustva koja s tvojima ne moraju imati nikakvih podudarnosti, obazrivo sam počeo razgovor pazeći da Cimeru ne ulijem lažnu nadu u nekakvo rješenje njegovih problema koje bi mu donijelo konkretnu zdravstvenu i/ili materijalnu korist.
Nakon dvosatnog razgovora - u kojem sam ja govorio o fazama liječenja kroz koje sam prošao i preduvjetima koje Cimer mora ostvariti ako želi steći pravo na vojnu mirovinu, dok je Nikola mene upoznavao s uvjetima življenja i 'pravilima igre' u Kaznionici - otišli smo na spavanje.
[1] Policijski kamionet koji služi za prijevoz uhićenika i zatvorenika
[2] Par metalnih obruča kojima se vežu ruke uhićenika; lisice
[3] Nečlanovi obitelji
[4] Zadnje dnevno prebrojavanje i/ili prozivanje zatvorenika postrojenih u odjelnom dnevnom boravku, nakon kojeg nitko ne smije napustiti odjel.
