33. dan, nedjelja, 3. ožujka 2019.
Ustao sam rano. Indisponiran. Nisam dobro spavao jer me zdrmala jučerašnja posjeta Kate te dvojice starijih sinova, Domagoja i Branimira. Interesantno, nakon njihove posjete u Remetincu nisam osjetio takvu tugu i bijes kao jučer i danas ovdje u Požegi. Mogući uzrok tome je činjenica da mi je, u Remetincu, spoznaja o zarobljavanju doprla do mozga, a u Požegi se spustila sve do kičmene moždine. Morat ću doraditi dosadašnji protokol samokontrole. Očito, način samodiscipliniranja koji sam primjenjivao tijekom rata neće biti dovoljan zbog dubokih emocija koje me sputavaju u donošenju racionalnih odluka. U protivnom bio bi to više općedruštveni nego moj osobni poraz i konačan uspjeh udruženog zločinačkog poduhvata ekipe koja me smjestila u zatvor.
Budući da sam novi zatvorenik, koji još nije raspoređen na poslove i radne zadatke, ne smijem se kretati izvan objekta više od desetak metara. Zbog toga, nakon doručka, izašao sam ispred zgrade i sjeo na najbližu klupu u parku. Desetak minuta kasnije, pristupi mi zatvorenik pedesetih godina i čvrste građe s kratkom kozjom bradicom.
- Jesi ti pukovnik Hrvatske vojske, Jerko Zovak, iz Slavonskog Broda? - upitao me.
- Jesam - rekoh bezvoljno.
- Ja sam Damir Lipovac - reče i, bez pitanja, sjede na klupu s moje lijeve strane.
- Čujem da si napisao knjigu o ratu u Bosanskoj Posavini. Ja sam iz Dervente. Nakon rata, s obitelji sam odselio u Nizozemsku. Bio sam pripadnik 103. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Ovdje sam pri kraju izdržavanja kazne za ratni zločin. Interesira me bi l' mog'o kupit' tvoju knjigu?
- Ne trebate je kupovati. Kad budete išli na vikend javite se, a ja ću vam dati adresu gdje će vam predati jedan primjerak - rekoh, bez velike volje za nastavkom razgovora jer sam, načelno, slijedio Halitov naputak i, principijelno, zazirao od ratnih zločina. Mada bih, u drugim okolnostima i s meni poznatijim sugovornikom, upravo taj dan, imao o čemu razgovarati na tu temu jer je bila 27. godišnjica početka rata u Bosanskoj Posavini. Na sreću, nakon kraćeg razgovora o trivijalnostima, Lipovac je ustao i otišao svojim poslom, a ja sam ostao sjediti na klupi zadubljen u vlastito promišljanje o tragičnim posljedicama katastrofalne politike Franje Tuđmana prema BiH.
Po izlasku iz Kaznionice, zahvaljujući svemoćnom Google-u, saznat ću kako je Lipovac rođen 1970. godine u Derventi te da je državljanin Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. U svibnju 2014. godine uhićen je u Nizozemskoj te izručen Bosni i Hercegovini. Tamošnje Tužilaštvo tereti ga da je „u mjesecu lipnju 1992. godine, na području Općine Derventa, kao pripadnik 103. brigade HVO Derventa i zapovjednik logora koji je formiran u prostorijama osnovne škole u mjestu Poljari, postupao protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata, te počinio ratne zločine nad žrtvama srpske nacionalnosti s područja Dervente.
Optužen je za sudjelovanje u nezakonitom zarobljavanju od 70 do 100 civila srpske nacionalnosti, na lokalitetu škole koja je formirana kao logor, sa stražom i ograđena bodljikavom žicom, gdje su civili bili izloženi nečovječnom postupanju, ubojstvima, mučenjima i raznim oblicima fizičkog i psihičkog zlostavljanja.
Teretili su ga da je osobno počinio ubojstvo dvojice zatočenika pucanjem u njih iz vatrenog oružja iz neposredne blizine te da je osobno sudjelovao u mučenjima, premlaćivanjima i zlostavljanjima zatočenika na naročito ponižavajuće načine, kao i za pljačkanje imovine zatočenika, kojima je naredio da sav novac i dragocjenosti skupe na deku u sredini prostorije, što je nakon toga prisvojio.“
Uglavnom, „optuženog Lipovca teretili su za krivično djelo 'ratni zločin protiv civilnog stanovništva'. Optužnica je podignuta i potvrđena u rujnu 2008. godine“, u svome priopćenju navelo je Tužilaštvo BiH.
„Nakon razmatranja i prihvaćanja sporazuma o priznanju krivice, vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH izreklo je presudu kojom je optuženi Damir Lipovac proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina…“
