62. dan, ponedjeljak, 1. travnja 2019.
Mada je prvi april, nikome na uranak nije bilo do šale. Čekajući u redu za doručak, sjetio sam se prve presude u kaznenom postupku protiv mene, koju je na Općinskom sudu u Slavonskom Brodu, 15. travnja 2016., izrekao jedan od uglednijih brodskih sudaca, Slaven Vidmar.
„Okrivljeni Jerko Zovak - kriv je - što je objavio članak: „Uhićeni drugovi Josip Vuković i Mirko Golovrški“, uz fotografiju privatnih tužitelja na portalu SBplus.hr i facebook stranici News portal SBplus.hr dana 1. travnja 2015. nazivajući ih štetočinama, prizivajući da ih je trebalo uhititi još 2012. uz podsjećanje i ponovno objavljivanje linkova na članke (link se smatra ponovno objavljenim člankom jer se objavljeni sadržaj može u cijelosti pročitati klikom na poveznicu) te: ‘Vuković podmetnuo Liniću i Vladi’; ‘Možete nam popušit›; ‘Vlast je pri nami’; ‘Politički mrtvaci trče počasni krug’; ‘Hitno intervenirali da spriječe razdor SDP-a’; ‘Otvoreno pismo predsjedniku SDP-a’; ‘Trijumfirat će krivotvoritelj ili pravna država’; ‘SDP ima serijskog varalicu’; ‘Kurvini sinovi su samo Kurvini sinovi’; ‘Mogu li krivotvoritelji kontaminirati djecu’; ‘Gradonačelnik djeci laže u oči ih gledajući’, nazivajući ih u tim člancima poluinteligentima, kriminalcima, kurvinim sinovima, krivotvoriteljima itd.,
d a k 1 e, pred drugim za nekog iznosio neistinitu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti i ugledu, znajući da je neistinita, a djelo je počinjeno putem računalnog sustava ili mreže zbog čega je postalo pristupačno većem broju osoba,
č i m e j e počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda - uvredom - označeno po članku 149. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona, a kažnjivo po članku 149. stavak 2. KZ/11 pa se, na temelju članka 147. stavak 2. KZ/11,
o s u đ u j e na trideset dnevnih iznosa po visini jednog iznosa 192,80 kuna, što je 5.784,00 kuna.“
Usmeno obrazlažući svoj stav, sudac Vidmar je istaknuo kako me je osudio primarno zbog naslova koji nije istinit: „Uhićeni drugovi Josip Vuković i Mirko Golovrški“.
Da naslov nije istinit, napisao sam u samom članku te izrazio svoje žaljenje što to mogu napisati tek kao aprilsku šalu, a ne kao stvarni događaj.
- Ma tko čita članke. Ljudi pamte naslove - rezolutan je bio sudac.
Naknadno pregledavajući inkriminirane članke i sam sam došao do zaključka kako je, temeljem zakona, sudac mogao donijeti osuđujuću presudu zbog sadržaja nekih članaka, ali zbog prvoaprilskog naslova baš i nije trebao. Bilo je puno drugih članaka zbog čijeg sadržaja sam mogao biti suđen. Naime, u početku moje novinarske karijere, 2010. godine, tijekom opisivanja nekog događaja ili njegova sudionika, nisam pravio dovoljno vidljivu distinkciju između djela i počinitelja. Nisam iznio očite, nedvojbene ili dokumentirane činjenice i temeljem njih formirao vrijednosni sud, nego sam, zbog nedostatne opće obrazovanosti i profesionalnog iskustva, često miješao karakterizaciju činjenica i čovjeka. Često sam iz oblika ad rem[1] iskoračio u ad hominem[2], dakle, karakterizirao čovjeka sukladno karakteru njegova djela, a to, posebno novinarima koji ozbiljno sudjeluju u kreiranju javnog mnijenja, nije dopušteno.
Želeći poslati poruku svojim čitateljima i onima koji sude o načinu javnog općenja, jednom drugom prigodom, u kolumni „Je li sudac smeće ako mu je presuda takva?“, pojasnio sam kako to, ustvari, „može da bude, al’ ne mora da znači“ - kazali bi Šumadinci.
Naime, paralelno s kaznenom prijavom protiv mene - zbog klevete - privatni tužitelji Josip Vuković i Mirko Golovrški, na novogradiškom Općinskom sudu, zatražili su i dobili 40 tisuća kuna naknade za duševne boli koje im je uzrokovalo moje pisanje o njihovim kriminalnim djelima i njima kao kriminalcima.
Ne pokušavajući ublažiti ili drugačije tumačiti sadržaj svojih članaka, pred sucem Josipom Petričevićem, izrazio sam svoje žaljenje zbog nedostatne obrazovanosti i umjetničkog nadahnuća što je za posljedicu imalo siromašne kvalifikative kojima bih pobliže opisivao svinjarije koje su tužitelji, kao gradska vlast, godinama činili. Naime, u odnosu na veličinu kaznenog djela kojeg su, zbog položaja u društvu, nekažnjeno (po)činili te materijalne i društvene štete koju su nanijeli zajednici, koristio sam benigne kvalifikacije.
Osim toga, tvrdio sam kako se na sudu osjećam kao dragovoljac Domovinskog rata kojem se sudi zbog toga što je, tijekom borbi za Mašićku Šagovinu, nekom četniku iz Aranđelovca nanio teške rane, zbog čega je on jedno vrijeme fizički i duhovno patio, od čega su mu ostale trajne posljedice. Objašnjavao sam Sucu kako je, na prvoj crti novogradiškog ratišta, moja primarna zadaća bila upravo nanošenje boli agresoru kako bih ga spriječio u ostvarenju nauma - ma tko on bio. Dapače, za postignute uspjehe na bojištu vojnika se odlikuje, a ne izvodi pred sud. Između onoga što su Novoj Gradiški činili četnici 1991. godine i onoga što su tom gradu napravili vlastodršci kasnije - nema velike razlike. Mada svatko na svoj način, zločinci su bili jedni i drugi.
Međutim, sudac je krivotvoritelje poistovjetio s njihovim djelima te presudio kao da sam to činio i ja: ‘vrijeđajući’ djela, u stvari, vrijeđao počinitelje. A nisam. ‘Vrijeđao’ sam gradonačelnika jer je krivotvoritelj, a ne Josipa Vukovića jer je gradonačelnik.
Iako bi sve jednostavno trebalo biti: ako neopravdano omalovažavaš i/ili vrijeđaš čovjeka, društvo će ti suditi, a ako argumentirano i opravdano osuđuješ njegovo djelo, društvo će te nagraditi - jednostavno ipak nije. Naime, u svako su doba postojali, postoje i postojat će, ljudi koji sebi i svojima - mačem, nametnutim vjerskim ili svjetovnim zakonima - osiguraju ekskulpaciju iz uobičajenih društvenih normi. I to nije problem. Problem su ljudi koji status uzurpatora brane do zadnjeg dana njihove moći. Čuvari zločinaca - dio institucija pravnog sustava - generatori su društvenog zla, a ne sami kriminalci.
- ‘Ajmo druže, nije vrijeme očajavanju nego čaju - upozori me Pjesnik Milardović i pogura naprijed prema stolu za podjelu hrane.
[1] Na stvar, na problem, u kontekstu - ‘o djelu’
[2] Što odgovara ljudskom shvaćanju, razumljivo - ‘o čovjeku’
